Priča jedne trkačice: Kako sam se počela utrkivati?

Moja prva utrka dogodila se slučajno. Ponekad sam znala trčkarati po Jarunu, i to uglavnom ne više od jednog kruga, ali dala bih sve od sebe. Uključila sam se  i na funkcionalne treninge u dvorani gdje smo vježbali snagu i izdržljivost. No nikada do tada nisam baš istrčala više od deset kilometara. Tada mi se to činilo kao jako velika udaljenost za koju se čovjek jednostavno mora dobro pripremiti. Ili možda ipak ne? Dala sam se nagovoriti. Idem za vikend u Rab na svoj prvi trek. Iskreno, nisam imala pojma što to točno znači. U mojim pojmovima, trčanje je podrazumijevalo ili cestu ili šumu, ali šumu kojom se uistinu moglo trčati. Nisam imala blage veze o kontrolnim točkama, a ako ćemo iskreno, orijentacija mi nije neka jača strana.

PRVI TREK NA RABU

Svira luda glazba na početku utrke, stojim ispred startne linije sa sestrom, negdje u sredini. Utrka je počela, svi smo se raspršili i krenuli. Prva uzbrdica. Nekako sam je svladala. OK, dolazi i druga, pa treća. Malo hodaj, malo trči, pa opet tako. Promjena terena. Dolazi takav kršni kamen, zaključim da je najbolje hodati, ali onaj glasić u meni – možda bolje rečeno strah, da ću doći zadnja, ne da mi mira. Vučem sestru (koju je počela jako boljeti glava od vrućine) i potičem ju da ubrza (što je nju još više naživciralo jer ja bih trebala biti sretna što ona uopće trči danas jer ju boli glava). Rječkanje traje. Nisam tada imala sat, pa nisam mogla mjeriti na kojem smo kilometru, ali činilo mi se da je već puno prošlo. Vidim ekipu kako trči, ali više ne znam tko je na mojoj stazi, a tko na duljoj ili kraćoj. Započinju i nezgodni žuljevi. Ne moram ni reći da tada nisam znala za važnost prave opreme i tenisica koje su najvažnija alatka tijekom trčanja.

Naravno da smo se izgubile i nikako nismo mogle naći treću kontrolnu točku. Činilo se da utrka traje cijelu vječnost. Ne znam ni sama otkud sam izvukla tu energiju, ali nisam se htjela predati i stati. Razmišljala sam kako će cilj sigurno uskoro doći i da moram još "stisnuti". Vidim ekipu kako hoda i mislim si ako je cilj blizu, a ja sada malo jače potrčim, onda ne bih trebala doći zadnja. Ili one nisu na mojoj stazi uopće – prolazi mi glavom. Konačno vidim cestu i pomislim si da bi cilj trebao biti blizu. Povučem zadnji šprint (koliko se to više mogao nazvati šprint nakon tri sata ovog gorostasnog terena), i to sve iz straha da ne dođem zadnja. Kao da je to neka sramota, a danas si mislim, pa pobjednik je svatko tko uopće prođe tu stazu, pa taman i hodao.

ZAVRŠILA SAM NA DRUGOM MJESTU

Dođemo mi tako na zapisnički stol, a kad ono, kažu kako sam druga, a moja sestra treća. Činilo mi se da nisam dobro čula jer mi se to činilo nemoguće, pa sam opet pitala da mi potvrde rezultat. I dalje nisam mogla vjerovati pa se malo čudim, malo smijem. Zadirkuju nas kasnije kako možda jesmo dobre trkačice, ali moramo poraditi na orijentaciji jer smo u konačnici imale mnogo više prijeđenih kilometara od drugih. Još i to!

Trčanje je za mene sloboda i užitak, trenutak opuštanja misli i svega što me "stišće" tijekom dana. Ne mogu pritom još i razmišljati o stazi. :)

Da danas biram, vjerojatno bih kao prvu utrku odabrala neku s manje kilometara i nešto manje intenzivnu. Ili možda ipak ne bih? Mislim da je jako važno doći na utrku spreman. Znam da je teško reći kada si spreman za nešto, ali kilometri nisu igračka i treba pažljivo s njima. Zato polako, krug po krug po Jarunu, pa do neke zahtjevnije utrke.

Ako želiš i ti osjetiti sve ono s početka ove priče, pridruži mi se na dm ženskoj utrci. Možeš se natjecati na natjecateljskoj utrci (jedan krug) ili jednostavno promicati važnost aktivnog života. I, naravno, možeš uspjeti ako dovoljno zapneš!