Samo dan prije prpošnog i vedrog 21. lipnja koji označava početak ljeta, obilježava se dan obojan malo tmurnijim bojama, ali ispunjen nadom u bolje sutra - Svjetski dan izbjeglica. Sa slikama tužnih, izgubljenih lica koja su primorana napustiti svoje domove, gradove, države i otići u nepoznato potražiti bolju budućnost susrećemo se, nažalost, svakodnevno. Svih su nacionalnosti, boja, ali i uzrasta, a baš ovo zadnje nas često već navikle na te tužne prizore, kad je u prvom planu slika djeteta natjera da zastanemo i zamislimo se.

Galerija

 

Prije tjedan dana sam postala teta koja svom malenom nećaku priča kako je ovaj svijet divno mjesto puno ljubavi u kojem je okružen ljudima koji će ga na sve načine zaštiti i učiniti sve da izraste u sretnog čovjeka. Ali nisu, nažalost, sva djeca tako sretna. Neka su rođena u tko zna kakvim uvjetima i nije ih u toplom domu čekao najljepši krevetić pun mekanih igračaka i prigodno ukrašen balonima plave ili roza boje.

Mnogi su svoja sjećanja i uspomene sačuvali u jednom sasvim posebnom muzeju - Muzeju ratnog djetinjstva u Sarajevu

Neka su djeca – djeca rata. Djeca tužnog djetinjstva. Ratnog djetinjstva.

Život je nepredvidiv. I može baš takvu djecu nagraditi sretnim životom kojega će živjeti kao odrasli ljudi. I oprostiti, ali sačuvati negdje duboko u sebi tužna sjećanja. Pričati o njima. Prenijeti emocije. Upozoriti. Moliti. Da se nikad više (niti jednom djetetu), ne ponovi.

Mnogi su svoja sjećanja i svoje uspomene sačuvali u jednom sasvim posebnom muzeju otvorenom u siječnju 2017.godine. Muzeju ratnog djetinjstva u Sarajevu.

Razgled zbirke koja se sastoji od osobnih predmeta, audio i video svjedočanstava, fotografija, pisama, crteža i drugih dokumenata koji dočaravaju jedinstveno iskustvo odrastanja u ratu, iskustvo je koje, sigurna sam, na svakog posjetitelja ostavi trag. I nadam se, potakne na razmišljanje kakvi bismo trebali biti jedni prema drugima. A možda potakne i na odluku da budemo bolji ljudi.

Nemjerljiva je težina tuge koju nosi svaki eksponat, svaka priča prisutna u ovom muzeju. Kofer uspomena moje vršnjakinje Ive, sličan onome kakvog sam ja imala, jer tada smo svi imali slične stvari. "Spasilac bicikl Poni", "otok s blagom", "original Levisice", "napuštena gitara", ljuljačka koju je izradio djed... I onda kad misliš da tužnije ne može, ugledaš dnevnik koji je pisala Nina.

Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu - 14 Foto: Vlatka Vužić i Anna Bonanno

Zašto, prokleti bili, ubijate naše duše, koje postoje samo da vole? Da vole mir, igru, sreću. Ali opet, kleti vas neću, jer i vi ste tate neke djece što vole mir i sreću.

Belma je izgubila sestru Ninu kada je imala samo 12 godina. Bila je jedno od posljednje djece ubijene tijekom opsade Sarajeva. Knedletina u grlu. Jer i ja imam sestru.

Samo dan prije prpošnog i vedrog 21. lipnja koji označava početak ljeta, obilježava se dan obojan malo tmurnijim bojama, ali ispunjen nadom u bolje sutra - Svjetski dan izbjeglica

I onda kad misliš da tužnije ne može, ugledaš kartonsku pancirku napravljenu od kutije za lunch paket. Izradio ju je Amel koji je uvijek nešto crtao pa je tako i na nju nacrtao grb i ljiljan. Muzeju ju je darovao njegov brat Džemil kojemu je snajper ubio brata. I djetinjstvo.

Stalni postav upotpunjuje se tematskim izložbama pa su tako u okviru izložbe pod nazivom "Mir pripada svima", u muzej stigle i priče djece izbjeglica iz Sirije koja žive u izbjegličkom kampu u Libanonu.

Voljela bih kada bi sve moglo biti kao prije, napisala je djevojčica Halla koja je muzeju posudila svoju najbolju prijateljicu – lutku koja ju prati kroz sve selidbe "u potrazi za utočištem".

I pune oči suza ispred vetrine s ključevima najljepše kuće na svijetu djevojčice Marwe. Kuće koja je izgorjela, ali Marwa se želi vratiti i pomoći obnovi svog doma, svoje Sirije.

Muzej je otvoren i za primanje novih eksponata koji svjedoče o djetinjstvu u ratno doba, bilo da se radi o osobnim predmetima, fotografijama, dokumentima ili video svjedočanstvima.

Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu - 9 Foto: Vlatka Vužić i Anna Bonanno