"Gdje počinju ljudska prava? U malim mjestima blizu doma, tako malima da ih se ne vidi na kartama svijeta. Ipak, ta mjesta čine svijet pojedinca – susjedstvo u kojem živi, škola ili fakultet kojeg pohađa, tvornica, farma ili ured u kojem radi. To su mjesta gdje svaki muškarac žena i dijete traže jednaku pravdu, jednaku šansu, jednako dostojanstvo bez diskriminacije. Ako ta prava ne znače ništa tamo, onda malo znače bilo gdje drugdje. Bez djelovanja građana kojima je stalo da ih ostvaruju blizu svoga doma, uzalud ćemo tražiti napredak u širem svijetu."
Eleanor Roosevelt
Podijelili smo se opet. Najmanje na tri strane. One koji su za, one koji su protiv, one koji šutke gledaju, prate s interesom koji će broj prevagnuti i one koji pojma nemaju što se događa.
U čemu je bit?
Rođeni smo da bismo bili slobodni. Rođeni smo da bismo birali. Ta sloboda izbora (koje najčešće nismo svjesni) dio je našega života. Biramo, bivamo birani, odlučujemo. Ono čega smo najmanje svjesni jest da svaki naš izbor sa sobom povlači odgovornost. Upravo te odgovornosti najviše nam nedostaje.
Pokušavam kod svojih učenika tu odgovornost dovesti do najvišeg stupnja. Često me pitaju što mislim o određenoj pojavi, problemu, pokretu, događaju. Uvijek im odgovaram iskreno i uvijek naglasim da je to moje mišljenje.
LJUDSKA PRAVA - "Sva se ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva." - tako počinje 1. članak Opće deklaracije o ljudskim pravima.
U svim našim nastojanjima da nešto ostvarimo i dođemo do nekog cilja najvažnije je ne povrijediti drugoga. Želja da dokažemo da smo u pravu, odjednom se pretvori u želju da protivnika u mišljenju degradiramo, povrijedimo, ocrnimo i silom uvjerimo kako je samo naše stajalište ono koje je dobro i ispravno.
Imala sam priliku susresti se s moliteljima ispred bolnice. Nisam im se pridružila. Moj je stav moj i imam pravo na njega. No tko sam ja da njima ne dam pravo na njihov stav? Ne obraćaju se meni, ne povređuju me, nisu nasilni.
Ili ovo prikupljanje potpisa. Čitam kako ljudi svjedoče da ih vuku za rukav, dobacuju svašta, objašnjavanju unedogled. S druge strane, ima i onih koji neće potpisati, ali ulaze u verbalne sukobe, psuju i vrijeđaju.
Biramo, bivamo birani, odlučujemo. Ono čega smo najmanje svjesni je da svaki naš izbor sa sobom povlači odgovornost. Upravo te odgovornosti najviše nam nedostaje.
Je li toliko teško proći i ne potpisati? Jer ako skupe potpise, što onda? Je li to dokaz da određena skupina ljudi misli da je referendum potreban? Misli. Pa onda opet svi – i oni koji su za i oni koji su protiv – imaju pravo izaći na referendum. I opet mogu pokazati što misle.
Vode se ratovi na društvenim mrežama. Nabrijava se, ljudi se svađaju, prozivaju, izruguju, etiketiraju. Nepotrebno i suvišno.
Prihvatite odgovornost da ste važni. Vaš odluka da nešto potpišete ili ne važna je. To je vaša sloboda i vaše ljudsko pravo. Ljudska smo prava dobili. Ona su neotuđiva i ne možemo ih se odreći.
Svaka od one četiri strane, spomenute gore, misli da je u pravu. Zapekli, zabetonirali i ne puštaju. I uvijek nam je netko drugi kriv. Netko je drugi glup, lopov, neobrazovan i zaostao.
Mali smo i prolazni. U svjesnosti te prolaznosti živimo ovaj život kao odgovorni ljudi. Slobodni i odgovorni.