Bivša novinarka, a danas marketingašica i predavačica, Barbara je prvi put postala mama s 40 godina i kaže da je to „najljepši posao na svijetu“. Zašto je tako kasno postala mama, s čim se sve susretala na putu do majčinstva i kako se snalazi kao prvi put mama u zrelim godinama, pričat će nam u vrlo iskrenim kolumnama koje neće uljepšavati stvarnost. Upoznajte jednogodišnju djevojčicu Minu i jednu nesavršenu mamu.

Deset dana prije porođaja navršila sam 40 godina. Otišla sam frizeru i prekrila onih 20-ak sijedih na vrhu glave. Dok mi je fen strujao iznad glave, promislila sam po tko zna koji put Jesam li prestara da budem mama?

Čula sam da u bolnici već i trudnice s dvadeset i kojom nazivaju starom rodiljom. Ja sam onda bila gerijatrijska trudnica. Ipak, sve je prošlo u savršenom redu, onda kad sam uspjela zadržati trudnoću. Jednom drugom zgodom pričat ću vam o našem putu ka roditeljstvu, nadama i suzama, umjetnim oplodnjama i spontanim pobačajima. Ali nema negative, vrijedilo je sve te godine čekati na ovo malo čudo koje spava u sobi dok ovo tipkam.

Danas nije u vrtiću jer ima temperaturu i treba samo mamu. Zove me 100 puta dnevno mama, mama, mama, a ja cvjetam. Dosadna je, ali onako najljepše.

Opaka je droga ovo majčinstvo, navučeš se strašno i nema nazad. Niti bih htjela nazad. Nema te sreće, nema tog putovanja, posla ili tuluma, kao što je osjećaj s mojom Minom svaki dan. Ona me najviše izmori i najviše odmori. Droga, kažem vam.

Trudnoća te nekako opet pomladi, pogotovo ako kao ja dobijete 30 kila pa te zaokruži i doslovno pomladi peglajuće sve borice, a majčinstvo te natjera da s veseljem opet pronađeš dijete u sebi.

Dvadeset godina karijere je iza mene, od novinarstva pa do marketinga i podučavanja. Ostala sam trudna kad mi je posao bio na vrhuncu. Sad mi nije ni blizu toga. A svejedno sam stoput sretnija i mirnija. Nije u novcu sve. Smijemo se kad smo s drugima, kad se grlimo, volimo, kad smo zajedno. Novac teško može iskreno nasmijati.

Proputovala sam pola svijeta. Nisam vidjela sve što sam namjeravala. Mina se rodila dok su nam karte za Južnu Ameriku još vrijedile. I propale. S guštom su propale. Jer smo se godinama nadali da će nam Mina pokvariti neko putovanje, onako mimo plana.

Trudili smo se i suze liječili u dalekim zemljama. Problemi, nažalost, odlete s tobom. A ja sam tako rado htjela novac potrošiti na dječji krevetić i kolica umjesto na aviokartu i hotelski krevet. Dvije godine nismo nigdje bili i ne osjećam se kao da nešto propuštam. I korona ima malo veze s tim jer ne putuje nitko, pa tim više ostanak kući nije neobična pojava.

Možda je nekima prekasno roditi s 40. Meni nije bilo. Bilo je baš taman. Nekako si s 40 smirenija, prošle su lude dvadesete i nabrijane tridesete, nema više nedoumica oko toga što želiš, uglavnom imaš posao i krov nad glavom, prijatelji su ionako odavno prestali izlaziti van jer imaju djecu.

Trudnoća te nekako opet pomladi, pogotovo ako kao ja dobijete 30 kila pa te zaokruži i doslovno pomladi peglajuće sve borice, a majčinstvo te natjera da s veseljem opet pronađeš dijete u sebi, da se igraš čajanke s plastičnim šalicama i hraniš plišanog medu, slušaš taši taši tanana i smiješ se kad ti dijete dirne oko, pardon koko, tako da ti ga zamalo iščupa iz duplje.

Stan nam nalikuje na dječji odjel robne kuće, a ja sam kao prodavačica koja stalno vraća na mjesto stvari koje kupci ostavljaju okolo po dućanu. Ponekad ugazim na taj keks na podu, ponekad ga samo pokupim i pojedem kao maloprije jer se sjetim da nisam ništa jela dok sam njoj pripremala juhu od bundeve i mrkve, ribu i blitvu na lešo, naravno sve iz bakina vrta i preko riblje veze nabavljeno. A ti, mama, jedi keks s poda. Iako je ostalo juhe, ali tko će sad to grijati…

Možda sam stara mater, al' sam sretna stara mater.