Dva para koje poznajemo prošlog su tjedna objavili da se rastaju. Malo je reći da smo se suprug i ja šokirali, ali i cijelo društvo oko nas. Posebno oko jednog para. Onog savršenog, instagramskog.
Onog za kojeg sam ja govorila da zašto mi nismo takvi, za koji je on govorio da bismo mogli malo više biti kao oni, pitali smo se često zašto se mi svađamo oko gluposti, a gle njih.
A gle njih. Nikad se ne svađaju. A mi? Na faze imam osjećaj da se od jutra natječemo: Tko je spavao više, tko je hrkao manje, tko je jučer, danas i sutra nešto radio s malom, tko je ne znam ni ja šta. Znate, one nebitne stvari koje kad si premoren izgledaju baš jako bitne.
I često kažemo neku glupost jedan drugom koja se nekako utisne u nas pa onda ostatak dana pokušavamo ispraviti to ulegnuće. Moraš ga ispraviti jer ne možeš u krevet s tim ulegnućem, znaš da će noć biti kao da si princeza na zrnu graška.
Pazite da se ne spotaknete o tepih pod koji gurate stvari
Pa se pred spavanje na kauču dirnete nogicom, naslonite se jedan na drugog, ipak si zaželite laku noć. I osjetite da nema ulegnuća. Vidi se još trag, jer nitko nije rekao oprosti. Ali znamo da je ona nogica sve rekla. To je neverbalno oprosti.
Žalim se prijateljicama, kod njih sve isto. Čujem parove kako se prepiru na ulici oko neke gluposti, prepoznajem nas. Gledamo filmove, u svakoj vezi eno nečeg našeg. Kao posebni smo, možeš misliti.
Svi smo isti, više-manje. Svi se svađaju. Nemojte mi prodavati te laži da vi nikad. Ako i jest slučajno tako, netko u toj vezi gadno gura stvari pod tepih. Pazite da se ne spotaknete o njega.
Pasivna agresija i jednosmjerna agresija puno su gore od toga da se jednom mjesečno posvađate oko toga tko je stavio punjač na krivo mjesto kad se "zna di on stoji" pa smo zbog toga čitav stan okrenuli naopačke i zbog punjača ne pričamo pola dana. Znam, glupo je. Znam da puno vas isto tako glupo radi.
Dobro, zašto se ljudi koji se vole svađaju?
Jer je to normalno, rekla bih. I posve očekivano. Brak čine dvije osobe s različitim odgojem, željama, prioritetima i pogledima na svijet. Te će se razlike kad-tad sukobiti, a partneri će se zalagati za ono što oni smatraju najboljim.
Pritom to zalaganje ne doživljavaju nužno kao sebično ponašanje jer vjeruju da se bore za ono što je najbolje za oboje. I ja i moj muž, kao i svi drugi, misle da je ono kako su oni navikli nešto raditi najbolje.
Naravno, drugom partneru to često izgleda kao da se radi o sebičnom ili čak prikrivenom pokušaju da se nametne vlastito mišljenje pod krinkom brige za zajedničko dobro. I tako krenu svađe. Osim ako druga strana ne odustane pa prostor ispod tepiha nabuja. Jer kad krene borba, gotovo nikad ne završi tako da se partneri slože.
Nitko ne pobjeđuje u natjecanju "čiji je veći". Rasprava zna trajati unedogled, a obje strane samo postaju sve frustriranije jer osjećaju da ne mogu prenijeti svoju poruku. I onda sve završi velikim vatrometom u obliku odlaska u sobu, naravno sa zalupljenim vratima, a ponekad durenje otrči i svoj krug oko kvarta pa se ispuše.
Jel' možeš ti nekad popustiti ili zašto nam je važno biti u pravu?
Rasprave znaju biti beskrajne borbe za moć jer nijedan partner ne može jednostavno pustiti stvar. Svatko mora dokazati da je u pravu, a nitko ne želi popustiti i priznati da je pogriješio. No duboko u sebi, nijedan partner zapravo ne vjeruje da je u krivu.
Je l' možeš jednom priznati da si u krivu?, čula sam ne jednom.
JA u krivu!?, isto sam čula.
Isuse, kako je to naporno. I dosadno. Nitko ne želi priznati poraz ako stvarno vjerujete da su činjenice na vašoj strani. Mislite da bi druga strana trebala jednostavno biti razumna i priznati da ste vi u pravu. Ali kvaka je u tome da i vaš partner osjeća isto o vama. I tako nastaje pat-pozicija. U takvoj situaciji nagomilavaju se zamjeranja, a emocionalna bliskost nestaje.
Čini se kao da ne možete biti bliski sve dok vaš partner ne prizna da ste vi bili u pravu, a on u krivu. Partner to možda i učini, kako bi vas smirio, ali to neće zaista misliti. Pirova pobjeda.
Pitanje je: zašto nam je toliko važno da nam partner prizna da smo u pravu, a da je on u krivu? To je nerealno očekivanje. To se neće dogoditi, bez obzira na to kako se izrazimo ili koliko dugo raspravljamo. Nećemo dobiti to priznanje.
Zato je bolje da naučimo živjeti bez njega. Moramo se zadovoljiti unutarnjim uvjerenjem da znamo da smo u pravu, a ne nositi zamjerku oko vrata kao medalju samo zato jer naš tvrdoglavi partner ne priznaje poraz.
Gorka je istina da živimo u vlastitoj stvarnosti koju nitko drugi ne dijeli u potpunosti niti je potpuno razumije.
Brak je borba, borite se za njega
Ne kaže se bezveze da je brak borba. Ne govorite uzalud na vjenčanju i u dobru i u zlu. Znamo svi da bude zla. Ovakvog i onakvog. I kad se dogodi, trebate jedno drugom biti podrška, ne pamtiti to zlo kao što djeca čuvaju kamen u džepu pa pogode s njim iz zasjede onog tko mu je prethodno nešto krivo napravio ili rekao.
Stariji smo od djece, a ponekad se ponašamo kao oni. Zapravo, djeca su bolja od nas. Oni lakše praštaju. Lakše im je pristati na to da nisu u pravu. Jer njihov ego nije toliko jak kao želja za pripadanjem i timskim igranjem.
A u braku trebate biti timski igrač. U ravnopravnom braku nitko nije šef.
To znači da, čak i ako mislite da je vaš partner potpuno u krivu, morate poštovati njegovo pravo da misli drugačije i odnositi se prema tom mišljenju s jednakim uvažavanjem. Znam, teško je. Posebno u "žaru borbe". Ali ako želite istinski ravnopravan odnos, morate naučiti tolerirati partnerove pogreške.
Jedan frend se žalio se da njegova supruga nikada ne posprema za sobom i da ga njihov neuredan stan izluđuje. Sve je sam čistio, a onda je angažirao je i čistačicu, ali je bio lud kad bi došao doma, a kuća bi opet bila neuredna iako je čistačica bila jutros.
Mislio je da bi odrasla osoba trebala pospremati za sobom. ja sam se s njim složila, odrasla sam u kući gdje je uvijek bilo čisto i uredno. Ali njegova žena nije. I nije čistila ni u novoj obitelji.
Ona je imala druge prioritete. Radila je kao i on, brinula o djeci i apsolutno ju nije smetao nered u stanu jer nije imala vremena još i o tome brinuti, a nije ju ni smetalo baš.
Bijemo bitke koje ćemo teško pobijediti
Ako njemu smeta, neka sam posprema, rekla mi je.
No ona je bila vječno nasmijana, dobre volje. On je bio anksiozan. Ona bi nerijetko umjesto da opere najlonke otišla u dućan i kupila nove. Na to je rekao da se rastaje.
Umalo i jesu. Nisu, jer je on popričao sa stručnom osobom koja mu je rekla kako mora odustati od borbe za moć oko toga da i ona čisti i da mu ona nije dijete ili kućna pomoćnica koje će "odgojiti po svom".
Shvatio je da je život u neurednom stanu bez svađa opušteniji nego život u istom stanu, ali sa stalnim svađama. I ako angažira čistačicu, može živjeti u ugodnijem okruženju i biti u miru sa svojom ženom. To je i napravio, čistačica dolazi triput tjedno. Djeca i dalje žive s majkom i ocem, sada s manje svađa i manje nereda.
Možda u vašem braku nema svađa oko čistoće, ali ima oko nečeg drugog. Svi mi ulazimo u brak s nekim setom postavki koje nosimo od kuće. I bijemo bitke koje ćemo teško pobijediti.
No brak jest borba. Prije svega borba sa samim sobom da prihvatimo novi set postavki, da razumijemo i drugu stranu, da progutamo što druga strana misli da nismo u pravu.
Ako vam je stalo i ako granica nije prijeđena (a svi ih imamo), borite se. Prljave najlonke mogu smetati, ali ne trebate ugušiti svoj brak njima.
Kad bismo samo mogli ponekad utišati taj svoj ego, sve bi bilo lakše.
