Vinkovčanka Lilijana Radobuljac rođena je 15. siječnja 1969. godine. U rodnim Vinkovcima završila je osnovnu i srednju školu, a potom upisala Pedagoški fakultet u Osijeku. Nakon diplome stekla je zvanje profesora hrvatskog jezika i književnosti.
Danas živi u Vukovaru i predaje u Tehničkoj školi Nikole Tesle. Lilijana je 2011. godine dobila državnu nagradu Ivan Filipović za nastavni i izvannastavni rad s učenicima te za ukupan stručni i humanitarni rad u lokalnoj zajednici. Ova samohrana majka djevojčice s Downovim sindromom dvaput se borila s karcinomom jajnika, koji je naposljetku uspjela pobijediti. To iskustvo pretočila je u knjigu pod nazivom "Kažete rak… pa što onda?", a uz to djelo napisala je i knjige "Gdje sam ono stala" te "Na pragu…".
Predsjednica je neprofitne udruge "Vukovarske iskrice" koja pomaže osobama s intelektualnim teškoćama. Udruga okuplja djecu i osobe s mentalnom retardacijom koje su izašle iz sustava školovanja i za koje ne postoji sustavno rješenje provođenja slobodnog vremena.
Lilijana će za Zadovoljna.hr u sljedećim mjesecima pisati o tome kako svatko od nas malim koracima može postati moćan i bitan pojedinac koji mijenja svoj život, ali i cijelo društvo...
Željni smo ljepote.
Vremena su zbunjujuća, surova, nepredvidljiva. Umorile su nas najave katastrofa, apokalipsa i događaja na koje ne možemo utjecati.
Prosječan čovjek često ima osjećaj da ga nitko ništa ne pita i da nikoga ne zanima njegovo mišljenje. Nije to baš tako.
Svatko od nas mora krenuti od sebe. Od svoga dvorišta i svoje ulice. Ako ne popravimo ono što gledamo svaki dan, ono što nam smeta i čini nas nesretnima i nezadovoljnima, teško da možemo očekivati kako će to napraviti netko drugi.
Često se ljutim na učenike kada kažu da im je dosadno. Dosadno? Onda sastavimo raspored kućnih poslova. Nema malih vilenjaka koji rade noću, dok svi spavaju. Tek kada sve stave na papir, postane im jasno koliko je to kilometara u nogama, koliko truda, planiranja, akcije.
Jednom sam imala s njima mali, tajni pokus. Morali su se ponuditi roditeljima da ih zamijene u nekoj kućanskoj obvezi. Bilo što... spremiti svoju sobu, pokositi travu, oprati svoje majice za tjelesni. Bilo je važno ne reći zašto to rade.
Prosječan čovjek često ima osjećaj da ga nitko ništa ne pita i da nikoga ne zanima njegovo mišljenje. Nije to baš tako.
Većina je roditelja bila šokirana. Neke su mame pretpostavile da je u pitanju razrednica i njezine ideje. Nisam propustila na sljedećem roditeljskom sastanku zamoliti da ih uključuju u život obitelji. U rad.
Nije ovaj tekst još jedan u moru tekstova koji savjetuje i pametuje. Ovo je tekst o uključivosti.
Nije obveza učenika samo škola i učenje. Nije ni obveza odraslih samo posao (ako ga imaju) za koji su plaćeni. Naša je obveza učiti cijeli život. Biti radoznao, tragati, raditi.
Onoga trenutka kada prestanemo spoznavati nove stvari, dosegnuli smo sebe. Životu treba prkositi na način da znamo više od njega. Ništa ne staje zauvijek. Ne moramo pripadati dobitnicima Nobelovih nagrada, ne trebamo putovati na Mjesec.
Napravimo nešto što će nam namreškati bore pokraj očiju. Od smijeha. I radosti.
Za svjetske ratove, loše prognoze i crne vijesti uvijek ima vremena.
Svijet pokušava usitniti male ljepote dok ih sasvim ne razmrvi. Radost i prepoznavanje dobrote, izgleda, moramo učiti ispočetka. Neka nam ne bude teško. Od čovjeka do čovjeka, iz kruga u krug.
I to je učenje. Učenje ljudi.
Ja možda i neću polučiti zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.
Rainer Maria Rilke