Kako je to biti dijete u izbjeglištvu u Hrvatskoj, povodom Svjetskog dana izbjeglica koji se obilježava 20. lipnja, donosi priča o dvojici dječaka, Mehdiju iz Irana i Aliju iz Iraka koji sada žive u Zagrebu.
Bilo je puno teško zato što smo morali puno hodati, bilo je hladno i nismo imali vatre, sjeća se osmogodišnji Mehdi Deilami svog puta iz rodnog Irana do Hrvatske.
Nema riječi kojima bi se opisala težina osjećaja kada vam dijete govori o sjećanju na odlazak iz jedine sigurnosti koju je do tada imalo – svojeg doma. Stvaranje novog Mehdi priželjkuje u Hrvatskoj.
U Hrvatskoj imam puno prijatelja. Odlično mi je ovdje, kaže Mehdi, koji je samo s ocem prije godinu i pol iz Irana stigao u Hrvatsku. Žive u hotelu Porin i katoličke su vjeroispovijesti. U školi je od prvog dana počeo učiti hrvatski jezik i ponovno je sretan. Zato njegov otac traži azil.
U Iranu nemamo snijega ni kiše, nema puno stvari. Imamo samo sunce, otkriva Mehdi u prilogu emisije IN magazin još jednu stvar koja mu se sviđa u Hrvatskoj.
Jedanaestogodišnji Ali Jabbar Altai iz Iraka u Hrvatsku stigao je samo s majkom i mlađim bratom. Međunarodnu su zaštitu dobili, a njihov život polako postaje onakav kakav svako dijete teži.
Igramo nogomet, čitamo pjesme, pjevamo, igramo igrice, opisuje Ali svoju svakodnevicu u Zagrebu, gdje je u Muzeju suvremene umjetnosti postavljena izložba radova djece izbjeglica s temom "Prošlost, sadašnjost i budućnost". Izložba je samo mali dio projekta senzibilizacije i integracije izbjeglica Vladina ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.
Jako je bitno od malih nogu poticati djecu da razgovaraju o učenicima koja su drugačija od njih i da ih što bolje prihvate. Do sada je Republika Hrvatska zbrinula oko 162 osobe koje su direktno dobile zaštitu u našoj zemlji, a sve skupa, otkad se vode službene statistike od 2006. godine, više od 550 osoba dobilo je azil, govori Danijela Gaube, pomoćnica ravnatelja ULJPPNM-a Vlade Republike Hrvatske.
Ali je za izložbu u MSU-u nacrtao zastavu Iraka i Hrvatske. Među radovima je i crtež Bundeka, omiljenog Mehdijeva mjesta. I dok se na nekima još uvijek vidi dubok ožiljak prošlosti poput rata i oružja, crteži ovih dječaka okrenuti su prema budućnosti. Možda i prijatelje pronađu baš ondje. Dio su izložbe, naime, radovi s porukama hrvatske djece njima.Nema riječi kojima bi se opisala težina osjećaja kada vam dijete govori o sjećanju na odlazak iz jedine sigurnosti koju je do tada imalo – svojeg doma. Stvaranje novog Mehdi priželjkuje u Hrvatskoj
Želim da im bude lijepo ovdje i da ih mi dobro prihvatimo, kaže djevojčica Klara.
Jako sam sretna što će doći i što ćemo se družiti s njima, veseli se Lorena.
Svi trebamo biti prijatelji bez obzira na to otkuda smo, kaže Franka.
A potporu i prijatelja treba svako dijete. Poruka je to Vladina projekta pomoću kojeg žele osvijestiti hrvatsku javnost da su izbjeglice, posebice djeca, jednaki nama. U integraciji u društvo potrebna im je naša potpora.