Mama Ivana Alerić zna da vrijeme prebrzo prolazi kada su u pitanju naši mališani stoga se trudi što više vremena provoditi sa svoja dva sina
Kada imate djecu, čak je i kratko putovanje vlakom velika dogodovština. Ivana Alerić i njezin suprug odlučili su svoja dva sina povesti na prvu vožnju vlakom, a Ivana je ovaj simpatičan događaj opisala na svom blogu i ovjekovječila fotoaparatom.
Relacija od Zagreba do Karlovca učinila se praktičnom i čim je vlak krenuo na svoj put, znatiželjni mališani odmah su imali milijun pitanja. Na putu su upoznali malenu Katju i njezinu mamu, a kako to već biva kod djece, mališani su se odmah sprijateljili.
S novim frendicama nismo uspjeli razmijeniti podatke pa VAS molim da mi pomognete zavrtiti priču i pronaći djevojčicu Katju i njezinu mamu da vide tko to tamo o njima govori, napisala je Ivana na blogu.
A zašto je jedna 'obična' vožnja vlakom tako važna? To najbolje objašnjavaju riječi mlade mame s kojima se svi roditelji lako mogu poistovjetiti.
Što sam htjela postići? … Nešto toliko jednostavno, a veliko. Naš zajednički trenutak. Jer… Život nisu samo veliki događaji. Život nisu isplanirani događaji. Život nisu savršeni događaji. Život su jutarnja spremanja u vrtić, život su kupanja, zajednička buđenja. Život su i bolovanja i suze, svađe i bijes. Život je veliki kaos, satkan od nebrojeno puno nesavršenih priča, a one pak, složene jedna pored druge, čine jednu potpuno savršenu cjelinu, napisala je Ivana u tekstu koji u cijelosti možete pročitati u nastavku.
'Činjenica – stalno negdje jurimo. Činjenica – vrijeme nam leti. Činjenica – ta svijest dođe s godinama.
Sve u svemu, iz vlastite perspektive svakim danom sve starije osobe, a također i iz perspektive roditelja male djece, vrijeme mi definitivno leti. A mogu definitivno potvrditi i da nema bolje tvrdnje o roditeljstvu od one da pojedini dani traju kao godine, a godine pak prolete za tren. Veselim se novim iskustvima, novim životnim radostima i izazovima, ali me istovremeno užasava i ta prolaznost i nemoć nad njom. Nema povratka.
Kako se možemo suprotstaviti tomu i možemo li barem nekako ublažiti osjećaj? Dopuštamo li sami sebi da nam vrijeme nesvjesno prolazi i izmiče, ili se obogaćujemo sitnicama? Svatko valjda kroji svoju sudbinu i bira tempo i metodu koja mu najbolje odgovara. Ja smislim povod i uzmem fotoaparat u ruke.
Otkucavali su zadnji dani kolovoza, mi smo još uvijek bili u raspoloženju godišnjih odmora. Htjeli smo dečkima ispuniti vikend, a prva vožnja vlakom činila se kao dobra ideja. Spremali smo se u Varaždin, no sudbina je htjela da završimo u Karlovcu. Dok god smo zajedno, nije toliko ni bitno kamo idemo. Kava u Karlovcu!? Zašto ne!
Ukrcali smo se u zadnji čas, u kraćušni, poluprazni vlakić, oslobođeni briga, spremni za kompletno punjenje. Jedva da smo prošli Željeznički most, Tvrtko je, tipično dječje, počeo ispitivati jesmo li stigli. Nije to bilo iz dosade, više zbog one znatiželje i mali milijun upitnika kad se nađeš pred nečim novim. Imali smo čak i prigodno društvo, djevojčicu Katju koja je sa svojom opuštenom mamom također putovala na izlet. Simpatični čovjek u plavoj uniformi s povećim trbuhom čudio se zašto je došao stari vlak kada redovito vozi onaj novi.
Na trenutak nas je primamila osvježavajuća temperatura novog vlaka… Ali samo na trenutak. Pitam se koliko bi nam klima i čistoća i komfor novog vlaka uistinu dočarali onaj autentični HŽ dojam!? Nula bodova! Zato HIP.HIP.HURA za sve!! Istrošena sjedala, ustajali zrak, grafiti na prozorima, temperatura plus osamsto i troje razigranih mališana. Možete samo zamisliti vibru. Tj. možete malo niže to i vidjeti. I da, potpuno je, evo, normalno, da tako izgledamo i tako se ponašamo. Povratak je bio intimniji, sami u našem vagonu, slobodni od svih pogleda (equals – divljaj na najjače), imajući otprilike predodžbu što nas očekuje, potpuno opušteno. Do sna.
Nego… Što je poanta svega? Što sam htjela postići? Što će mi sutra biti dragocjeno i što mogu svojoj djeci (nama) ostaviti? Nešto toliko jednostavno, a veliko. Naš zajednički trenutak. Jer… Život nisu samo veliki događaji. Život nisu isplanirani događaji. Život nisu savršeni događaji. Život su jutarnja spremanja u vrtić, život su kupanja, zajednička buđenja. Život su i bolovanja i suze, svađe i bijes. Život je veliki kaos, satkan od nebrojeno puno nesavršenih priča, a one pak, složene jedna pored druge, čine jednu potpuno savršenu cjelinu.
Naša prva vožnja vlakom nije niti svjetsko čudo niti velik korak za čovječanstvo. Nije čak niti nešto što nebrojeno puno drugih ljudi ne radi svakodnevno. Ali je malen djelić nas, naših života, našeg bogatstva. To sam nam željela ostaviti. Danas „samo“ fotke, a sutra nešto neprocjenjivo puno više.'
Izvor MaMagare kidz photo.