Colleen je mama 6-godišnjeg dječaka, koji muca. Upoznale smo se na zoom sastanku u jednoj Facebook grupi, koja okuplja ljude koji mucaju iz cijelog svijeta. Tu sam podijelila svoje iskustvo osobe koja muca, ali, i svoje iskustvo majke djeteta koje muca.
Kasnije me kontaktirala privatno, jer je bila zadivljena koliko dobro kontroliram svoje mucanje. Željela je znati koja je moja tajna kako bi pomogla svom sinu.
Ispričala mi je da su suprug i ona pokušali kod raznih stručnjaka izliječiti svog sina od mucanja. Ali, bezuspješno.
Zamislite! rekla mi je, Jedna logopedica mi je rekla da se ja moram smiriti, jer loše utječem na njegov govor! Kao da sam ja kriva za njegovo mucanje! Rekla mi je da ga trebam prihvatiti takvog kakav jeste! Kakav je to stručnjak!
Ispričala sam joj kako sam postupila sa svojim djetetom. Na njenu veliku žalost, moja priča se poklopila sa savjetima „nestručne“ logopedice.
Prije svega sam počela raditi na sebi, tražila načine kako da promijenim svoja uvjerenja vezano uz mucanje kako bih prihvatila sebe takvu, te onda i mog sina i njegovo mucanje.
Nisam ga pokušavala izliječiti, jer lijek ne postoji. Željela sam da kroz moje prihvaćanje i on prihvati i zavoli sebe. I dalje vjerujem da je to najbolji način da ga podržim kao roditelj. Taj moj put je išao kroz psihoterapiju.
Upravo te nesavršenosti nas čine posebnima i zanimljivima.
Colleen mi se više nikad nije javila. Ona je tražila lijek za mucanje, a ja ga nemam.
Ono što imam je iskustvo prihvaćanja i otpuštanja.
Prihvaćanja sebe i svog djeteta takvih kakvi jesmo i otpuštanja strahova što će biti s mojim djetetom zbog mucanja i, možda najteže od svega, otpuštanja očekivanja kakav on treba biti i kakva treba biti njegova budućnost.
Moj sin danas je zagazio u tinejdžerske godine. Ima zanimljive promjene raspoloženja i ja mu nekad jako idem na živce. Ali, inače, živi normalnim životom kao i njegovi vršnjaci, potpuno neopterećen svojim govorom. Da se razumijemo, on muca i dalje, ali, to ga ne sprječava da živi život punim plućima, a to je ono čemu sam se najviše nadala. Ima hrpu prijatelja, nitko od nastavnika u školi nije ni primijetio da on ima govornu manu, bez problema naruči pizzu na telefon kad mame nema doma da spremi ručak… A svi mi koji mucamo strahujemo od telefona.
Za mene nekad, u danima kad sam jako mucala, to je bio najgori izum u povijesti čovječanstva, a pojava mobitela i tekstualnih poruka potvrda božanske milosti.
Zašto ovo uopće pišem? Zašto smatram da je bitno da svi čuju moju poruku?
Zato što se ovo ne odnosi samo na roditelje djece koja mucaju, odnosi se na sve. Puno nas želi promijeniti svoje dijete, jer mislimo da će njemu ili njoj tako biti bolje u životu, ili imamo neka svoja očekivanja koja namećemo djetetu na njegovu ili njenu štetu, ili osjećamo strah ili sram, koje prenosimo na dijete.
Nisam ga pokušavala izliječiti, jer lijek ne postoji.
Takvo dijete često izraste u odraslu osobu, koja je vrlo stroga i kritična sama prema sebi, jer je na to navikla. Mamini i tatini glasovi postanu dio nje. To je onaj naš unutarnji kritičar koji nikad nije zadovoljan.
Često vidim roditelje koji, čim se pojavi neki problem, pošalju dijete stručnjaku da ga popravi. Naravno, nije tako samo s mucanjem. I da, napravit ćemo to ako je potrebno. Zato stručnjaci i postoje. Ali, ne bismo smjeli zanemariti naš roditeljski utjecaj na dijete.
Nesvjesno prenosimo svoja uvjerenja, načine nošenja s emocijama, načine rješavanja problema, svoja emocionalna stanja, svoj odnos prema sebi i drugima, svoj doživljaj svijeta i života, čak i transgeneracijske uzorke na svoju djecu, koja sve to upijaju i nose sa sobom dalje u život.
Nedavno mi je jedna moja klijentica u psihoterapiji povjerila:
Stalno se bojim da će se nešto strašno dogoditi meni ili nekome iz moje obitelji.
Kad smo malo raspakirale taj njen pretjerani osjećaj straha našle smo zabrinute, preplašene oči njene majke, koja je uvijek bila u strahu da će se mojoj klijentici nešto strašno dogoditi, posebno ako bi se prepustila užitku igre. Zato je danas stalno prati osjećaj straha i nadolazeće katastrofe, a kad osjeti gušt, taj strah se još pojača, te najčešće od tog gušta bježi.
Za mene nekad, u danima kad sam jako mucala, telefon je bio najgori izum u povijesti.
Ali, odlučila se kroz terapiju uhvatiti u koštac s tim, te ne prenositi taj strah na svoju djecu.
Nije to lako, rudarski je posao kopanje po prošlosti. Emocionalno zahtjevan i izazovan. Fizički može biti iscrpljujući. Uvidi često neočekivani, pozitivni i negativni.
Ali, isplati se, jer na taj način izlazimo iz uloge jadne žrtve i preuzimamo kontrolu. S tim osjećajem osobne moći onda odgajamo djecu koja imaju šanse za drugačiji život, jer im mi pokazujemo bolji put svojim primjerom. Put prihvaćanja sebe sa svim svojim nesavršenostima. Jer upravo te nesavršenosti nas čine posebnima i zanimljivima.