Milena Štimac, volonterka u skloništu Dumovec, jedna je od triju finalistica za ovogodišnju nagradu Volonterski Oskar, koja će biti dodijeljena u petak 30. studenog u Zagrebu. Kroz njezin dom do sada je prošlo 88 štenaca koje je čuvala, a zahvaljujući Mileni mnogi napušteni psi pronašli su divne domove.

Galerija

 

Cijeli moj život vezan je za ljubav prema psima. Kako nisam mogla imati svog ljubimca, provodila sam vrijeme u šetnji s vlasničkim psima i brinula o lutalicama kojih je uvijek bilo nekoliko u mojem naselju. Znala sam pronaći štene ili odraslog psa, kojeg bismo zbrinuli, oglasili i pokušali pronaći vlasnika ili ga udomiti, priča Milena Štimac, koja u Azilu Dumovec volontira nešto više od 15 mjeseci.

Do danas je kroz njezin dom prošlo 88 štenaca, neke je čuvala za Dumovec, a kad nađu slobodno mjesto, ona i njezina obitelj ponude pomoć i drugim udrugama koje nalaze pse i pokušavaju im pomoći da se zauvijek udome, poput Udruge Čarlijevi anđeli iz Slavonskog broda i Udruge Indigo iz Zagreba. Trenutno čuva 14 štenaca iz pet različitih legala, a uz to brine i o svoja dva psa. Ovisno o tome da li ima male štence od nekoliko tjedana ili veće koji su samostalni u prehrani, mijenja se i Milenina dnevna rutina.

Volontiranje ispunjava. Biti nekome na pomoći je smjer u kojem bi trebao svatko od nas krenuti. Od malih stvari i dobrih trenutaka koje stvorimo se sastoji život

--C.Milena Štimac, finalistica za nagradu Volonterski Oskar



Kod malenih koji nisu samostalni hranjenje se odvija svaka četiri sata i po danu i po noći, kad odrastu rutina je jednostavnija. Buđenje oko pola sedam, prvo jutarnje maženje, šetnja po dvorištu, čišćenje boksova, hranjenje. Postupak se ponavlja tijekom dana tri-četiri puta u pravilnom ritmu da steknu naviku obavljanja nužde na podlošcima i hranjenja u određeno vrijeme.

Dok se igraju, obično pokušavam napraviti slike za udomljavanje. Oglašavam ih na Facebooku i web-oglasnicima sa željom da nađem ljude svjesne odgovornosti koju život sa psima donosi, ali i velike ljubavi i veselja koje dijelimo s njima.

Štene Dynna nada se da će Dumovec uskoro zamijeniti toplim domom punim ljubavi
Štene Dynna nada se da će Dumovec uskoro zamijeniti toplim domom punim ljubavi (Foto: Sandro Sklepić)


Kada je kuća puna štenaca, nema puno slobodnog vremena jer traže dosta pažnje i naprave dosta nereda. Ako ih imam puno na čuvanju, podloške i pelenice zamijenim s plahtama, što dodaje nešto posla u vidu pranja i sušenja, pa tako dnevno operem dvije-tri mašine rublja. Obavezno i dva-tri puta dnevno prostor u kojem ih držim dezinficiram kako bih održala red u kući jer puno šapica hoda po našem domu.

S obzirom na to da su maleni, često smo kod veterinara sa sitnim ili većim problemima, kako bismo bili sigurni da će izrasti u snažne male štence. Ali nađe se i vrijeme kad uživamo u maženju, upoznajemo štence s malim susjedima, pokušavamo naučiti nešto novo i, naravno, uvijek se stigne obaviti i sve ostale poslove bitne za moju obitelj. Veseli me što mogu računati na pomoć svoje obitelji u slučaju kada sama imam neke druge obveze, kako bi štenci uvijek bili pod kontrolom
, opisuje Milena svoju rutinu.

Svi štenci koje preuzima odbačeni su od neodgovornih pojedinaca koji najčešće nisu brinuli o njima i prije odbacivanja, pa neki od njih nemaju dobar imunitet, što ih čini podložnima raznim bolestima. Kada preuzima nove štence, uvijek su neko vrijeme razdvojeni od ostalih štenaca u različitim boksovima dok ne steknu imunitet na prva cjepiva. Najpotrebniji su im, ističe Milena, socijalizacija, maženje, igra i san.

Kad sam umorna, a oni me okruže i mašu repićima, guraju se da ih pomazim, to daje jednu posebnu notu svemu što radim. Onda nije teško ostati budan po noći ili trčati od veterinara do doma nahraniti ostale štence



Kad nađe vremena, Milena odlazi u Azil Dumovec i fotografira pse kako bi se mogli oglasiti da se što prije udome.

Azilu Prijatelji Čakovec trenutačno je potrebna velika pomoć jer vode projekt kastracije pasa, tamo smo isto otišli poslikati pse kako bi se oglasili. Ako ima dobre volje, vremena se nađe uvijek, kaže Milena. Angažirana je i oko udomljavanja dumovečkih pasa u Njemačku i Austriju, gdje se, ističe, kultura držanja pasa dosta razlikuje od naše.


"ODGOVORNO UDOMLJAVANJE, ODGOVORNIM LJUDIMA"

Na njihovim ulicama se ne odbacuju psi u tolikom broju jer većina ljudi se odgovornije brine o njima.
U Njemačkoj i Austriji, ako se vidi zlostavljana životinja institucije će odraditi svoj posao brzo i osobe će biti kažnjene za takvo ponašanje. Azili su ugodniji za boravak pasa, ali razlog za to je i zato što nisu tako pretrpani kao naši.

U azilima se radi na odgoju pasa i socijalizaciji kako bi se lakše udomili. Na žalost, kod nas je jako teško udomiti crne pse i pse koji su stariji u čemu nam pomažu udruge izvana. Ono što me veseli su njihove stroge kontrole udomljavanja i naknadne kontrole udomljenih pasa, što nam daje sigurnost da će naši psi pronaći najbolje domove.

Obavezno se pazi da svaki pas bude udomljen prema karakteru obitelji koja će uživati upravo u tim njihovim karakteristikama, dok se kod nas nekad zaboravi da se taj segment pa često udomljenje završava povratom psa. Ono što sam još primijetila je da su udomitelji spremni raditi sa psima te nakon udomljenja skoro svi pohađaju škole za pse kako bi naučili kako se radi sa psima
, opisuje.

Milenina je želja da se i u Hrvatskoj prije udomljenja obavezno napravi kontrola smještaja, a naknadno i kontrola udomljenja.

Volonterka Milena Štimac u Dumovcu provodi vrijeme sa psima koji traže dom
Volonterka Milena Štimac u Dumovcu provodi vrijeme sa psima koji traže dom (Foto: Sandro Sklepić)


Često se zaboravlja da se pas uzima na period od 10, 15 godina koliko je njihov životni vijek i da bi već prije udomljavanja trebalo razumjeti da se pse ne bi trebalo odbacivati kada nam odjednom postanu teret. Životinje imaju osjećaje i pate kada su ostavljene. Isto tako treba uzeti u obzir da radimo i da je u tom period od 8-10 sati pas sam, ako nemamo veću obitelj koja može osigurati psu šetnju, upitno je da li će psu biti dobro.

Najčešći razlozi za odbacivanje su odlazak u inozemstvo na rad, alergije koje su naglo nastale u obitelji, a od tužnijih razloga koje sam do sada čula, 'ne laje, kopa rupe, uništava stan, naganja kokoši'... Sve su to razlozi koji su mogli biti riješeni kroz odgoj psa. Ako ulažemo u njih dobivamo nevjerojatno puno nazad. Sve to mogu svesti u nekoliko riječi:
odgovorno udomljavanje, odgovornim ljudima, poručuje Milena. Svaki pas koji je dosad živio kod Milene, kojeg je upoznala u Dumovcu, pronašla mu dom, ima mjesto u njenom srcu, ali neki psi imaju posebno mjesto.

Mislim da nikada neću zaboraviti Benija. Malo štene nađeno ostavljeno sa svojim bratom i sekom u tvornici TAZ u zagrebačkoj Dubravi. Njih dvoje je udomljeno, ali mali Beni je od zdravog šteneta do uginuća prošao u 12 sati. Iako su ga liječili nisu mu mogli pomoći. Dugo nisam mogla shvatiti kako i zašto se tako nešto može dogoditi, a suze mi i sad krenu kad se sjetim. Veterinar mi je pokušao objasniti da im se nekad ne može pomoći, ali to je teško prihvatiti.

Moja podrška, dugogodišnja volonterka Irena u tim trenucima mi je rekla nešto što pokušavam stalno imati na umu: 'Ne može se svima pomoći, ali možemo im dati ljubav i puno nježnosti tako da i taj kratki život bude sretan iako je počeo odbacivanjem.' Bilo je puno peseka, neki od njih te osvoje svojom pojavom više od drugih.

Duma, štene koje je na svojim kratkim nogicama smiješno hodala, oduševila me čim sam je vidjela. Njih mi se teško odreći, ali s vremenom kada vidim slike s udomljenja nekako se pomirim s tim da je u dobroj obitelji i da je sretna, a to je i cilj. Od svih mojih malih štićenika koji su udomljeni kod nas dobivam slike i ostala sam u kontaktu s udomiteljima. Veselje je sjetiti se kako su bili mali i šlampavi, a sad su prekrasni sretni psi.

Veliko zadovoljstvo kada možeš pružiti nekome ljubav je nešto što me ispunjava. Kad sam umorna, a oni me okruže i mašu repićima, guraju se da ih pomazim, to daje jednu posebnu notu svemu što radim. Onda nije teško ostati budan po noći ili trčati od veterinara do doma nahraniti ostale štence. Nevjerojatno je koliko ljubavi oni vraćaju. Teško je biti ne ispunjen srećom što su baš kod mene
, priča s ljubavlju.

Često se zaboravlja da se pas uzima na period od 10, 15 godina koliko je njihov životni vijek. Životinje imaju osjećaje i pate kada su ostavljene



Kada su u Azilu Dumovec baš nju izdvojili za volontera godine, Milena priznaje da je osjetila ponos. Otišla je svojoj obitelji i čestitala i njima jer su joj bili velika podrška u radu sa psima. Nominaciju je također doživjela kao potvrdu da ide ispravnim smjerom. Ulazak u finale za nagradu Volonterski Oskar bio je dodatna potvrda koju je zajedno sa skloništem probala iskoristiti kroz promociju kako bi se nove volontere potaknulo da im se pridruže.

Upoznala sam dosta volontera u azilu i znam koliko se trude i rade na tome da psi lakše udome, da se prošeću, počešljaju, pomaze, poslikaju, oglase, udome. Svatko od njih radi to s velikom ljubavlju.
Nadam se da će nas biti uskoro dovoljno da svim psima u azilu osiguramo sve što im je potrebno
, poručuje pa otkriva zbog čega bi svakome preporučila da volontira, bilo u skloništu za životinje ili u nekom drugom području koje ga zanima i ispunjava.

Volontiranje ispunjava. Biti nekome na pomoći je smjer u kojem bi trebao svatko od nas krenuti. Da li je to samo razgovor s nekim tko nema društvo, otići nekome u dućan, dati odjeću, hranu, prevesti nekoga preko ceste, zaustaviti se i pitati kada vidimo nekoga tko treba pomoć, pohvaliti nekoga kad vidite njegov trud.

Od malih stvari i dobrih trenutaka koje stvorimo se sastoji život. Pokušati biti pozitivan i dijeliti pozitivne osjećaje s drugima. Sjećanja koja stvorimo radeći nekome dobro sigurno će svakome dati dodatnu notu u životu. Mene sigurno veseli sjećanje na tapkanje puno malih šapica po parketu dnevne sobe“
, poručuje volonterka divovskog srca.

Petomjesečni križani terijer Ton u azilu Dumovec čeka svoju novu obitelj
Petomjesečni križani terijer Ton u azilu Dumovec čeka svoju novu obitelj (Foto: Azil Dumovec)