Prvu lekciju u novcu naučila sam prodavajući školjke na rivi turistima. Lažem, nisam nikad prodavala školjke. Ali bih voljela da mogu reći takvu rečenicu umjesto one "nitko me nikad nije ništa naučio o novcu, samo sam znala da ga nemamo". Da sam prodavala školjke, već bih prije škole naučila kako funkcionira novac.
U mojoj otočkoj obitelji nikad nije postojao poduzetnički duh. Svi su radili ili na polju ili "negdje na sigurnom", kako je to u doba Jugoslavije bilo i uobičajeno za većinu ljudi.
Turizam je postojao i uvijek smo ljeta provodili zavidni onima koji dolaze jer su imali neke super stvari, ali nikad nikom od nas nije palo na pamet nešto prodati tim turistima. Totalna suprotnost ovom danas što se događa, gdje svi svakome nešto pokušavaju prodati. Pa tako i djeca.
Prođete li predvečer rivom u Jelsi ili Starom Gradu na Hvaru, a vjerojatno i rivama u drugim mjestima diljem obale, uočit ćete desetke djece kako čuče pored malih štandova napravljenih od kutija cipela ili nekog stolčića, na kojima su izložili školjke i neko šareno kamenje.
Imate li djecu, najbolji način da ih pripremite za odraslu dob jest da ih podučite kako stvari ne dolaze same od sebe.
Pored tih školjaka rukom budu ispisani iznosi cijena tih školjaka, koje su, moram priznati, otkad je došao euro s 2 kune skočile na 2 eura. Ali nećemo sad o inflaciji.
Prolazim svake večeri pored hrpe djece, najčešće u društvu svoje djevojčice koja je opčinjena školjkama i koja bi ih sve redom kupila. Uvijek se zaustavimo, pregledamo što se nudi i onda odlučimo koju ćemo školjkicu kupiti. Ponekad ne kupimo nijednu, ako je ponuda baš slaba i nije se ažurirala od večeri ranije.
Djeca pristojno trguju
Razumiju da neće kupiti svatko tko je obišao štand, ali već nakon nekoliko večeri primijetim kako se nekako više trude oko nas – skužili su tko je stalni kupac. Kao što konobari po hotelima razmjenjuju informacije o tome tko daje napojnice, tako i djeca vrlo brzo saznaju tko bi mogao (opet) ostaviti 2 eura za školjku. I zašto nekad i stalni kupci ne kupuju.
Kako moja djevojčica jako voli žutu i ružičastu boju, jednoroge i duge, uvijek prvo kupimo neku žutu školjku ili kamenčić, ako ima Petrovo uho koje "sjaji kao jednorog"… One obične su ok, ali ako se netko potrudio i stavio neku šljokicu na kamenčić, e, to prvo kupujemo!
Prvog dana tek netko ima šljokice, a nakon nekoliko večeri svaka mala prodavačica ima više kamenčića i školjaka sa žutim šljokicama. Skužile su što sigurno ide. Pohvalim ih uvijek za dobru ponudu, neka vide da trud nije prošao neprimijećeno.
Ponekad se s njima i cjenkam, čisto igre radi, ali zapravo gledam kako će reagirati kad ih netko pokuša obrlatiti.
Ovaj igrokaz mi je jako zanimljiv jer volim gledati kako djeca prirodno uče o tijeku novca. prodajom školjaka uče da lova ne dolazi sama od sebe, da će neke stvari bolje prodavati, da je važna lokacija, postavljanje cijene… Da, da, lokacija! Jer ako kupimo već školjkicu na početku rive, mala je šansa da ćemo kupiti još neku tamo po sredini. Ispred jahti djeca ne prodaju, znaju da to nije njihova klijentela.
Kako bismo odgojili uspješnu djecu, trebamo ih izložili iskustvima koja će im govoriti da možda i neće uspjeti u životu.
Lijepo je pohvaliti svoju djecu za trud, talent i stečeno znanje, no vjerujem da smo svi svjesni da se to nužno ne prelijeva u budžete i životne standarde.
Niti se svaki talent jednako cijeni, niti je talent sam po sebi dovoljan.
Imate li djecu, najbolji način da ih pripremite za odraslu dob jest da ih podučite kako stvari ne dolaze same od sebe. Neće se svemir urotiti da ti ostvari želju niti će pozitivne misli raditi same od sebe, trpajući vam eure u džepove.
Ako nemate dovoljno novca za sve što vaša djeca žele, nije baš dobro ponavljati im kako nemate novca, kako su ljudi koji imaju novac sigurno lopovi, razmaženi i ne zna što sve ne, jer ih učite da je novac bljak, fuj i zlo. A nažalost, bez novca ne možemo živjeti.
Naučimo dijete da razvije mentalitet rasta, ne da misli kako mu je sudbina zacrtana u zvijezdama jer se rodio u obitelji koja nema. Ili ne može imati.
Samo se zaposli negdje na sigurno ugasilo je puno više snova od nekih propalih pokušaja.
Jer kad nešto pokušaš i ne ide, unatoč lošem osjećaju imaš i onaj pozitivni – barem si pokušao. Oni koji čitav život ne pokušavaju promijeniti svoju situaciju, nego se tvrdoglavo drže mentaliteta žrtve (ja to ne mogu, to je rezervirano za druge, mogu se obogatiti samo ako opljačkam banku itd.).
Pokušajmo djecu naučiti da mogu promijeniti situaciju u kojoj su se našli, da je OK raditi i stvari za koje se nisu školovali, da je OK propasti, da je OK ako nešto ne znaju jer mogu naučiti.
Jedna jedina pozitivna stvar koja je proizišla iz smrti mojih roditelja jest da sam vrlo mlada naučila da se moram boriti, kako god znam i umijem. Onaj fakultet koji sam upisala blago pod utjecajem "s tim ćeš sigurno imati posla u životu" završila sam i diplomu spremila u ladicu.
Već sam do diplome imala puno godina radnog iskustva u drugoj branši. Već sam i otkaz bila dobila. Ali i bolji posao. Pa čak i povišicu. Na dodjelu diplome nisam išla. Nisam htjela biti jedina bez roditelja tamo, ali osim toga nisam više vjerovala da je ta diploma moj pravi put.
Već sam tada zarađivala onoliko koliko će, ispostavilo se kasnije, moje kolegice s fakulteta zarađivati nakon deset godina karijere. I otprilike će na tom stati. To sam mogla lako biti ja. Jer sam odgajana u "fiksnom" uvjerenju da je naša obitelj bez para i da je najbolje da nađem stalan posao da se život može preživjeti.
Razvijamo svoj karakter i uvjerenja dok smo djeca
O tome kako su nam komentare davali odrasli u dječjoj dobi ovisi jako puno toga u kasnijoj dobi. Jesu li nam roditelji dopustili da se "sramotimo prodajući školjke" (kako je jedna starija žena prokomentirala kad je na rivi vidjela dijete svog imućnog poznanika), jesu li nam hvalili trud (a ne rezultat!), jesu li nam držali prodike ako nismo uspjeli ili su nam bili podrška…
Pretjerana hvala, baš kao i kritiziranje djece, zakopat će im uvjerenja. Ponekad će ta uvjerenja biti da su dobri samo za nešto (što su ih pohvalili) ili da nisu dovoljni dobri (za ono za što su dobili kritiku)
Na primjer, ja sam odrasla u uvjerenju da sam užasna u matematici. Jednostavno mi je sve išlo, a to mi je išlo nekako najslabije, ono jedva navučena četvorka pored silnih ostalih petica.
Moja zaključak je bio: ok, za sve sam talentirana, moram samo u životu izbjegavati matematiku. I znate što, zbog te "fix ideje" nisam upisala fakultet koji sam htjela jer mi se nije dalo zezati s matematikom dvije godine studiranja! Upisala sam onaj koji mi je išao kao maslom podmazan, ali koji me uopće nije ispunjavao.
Reci mi da sam dobra u matematici i s vremenom ću misliti da imam urođen talent. Reci mi da sam loša s jezicima i bit će me sram vježbati i govoriti, pa neću ni napredovati. Jako je bitno kako učimo djecu. I jako je bitna ona jedna riječ – JOŠ.
Nisi JOŠ prodao nijednu školjku, sutra možda bude bolje.
Nisi se JOŠ uspio popeti sam, moraš malo vježbati.
Nisi to JOŠ savladao, ali jako ti dobro ide. Bolji si nego prošli put.
Vratimo se na školjke na rivama jadranskih mjesta tijekom ljeta
Djeca uče prirodno i bez šefa iznad glave kako funkcionira biznis. Uče vještine prepoznavanja prilika, potražnje na tržištu, kad i gdje ljudi najviše kupuju, doživljavaju mini frustracije jer im prodaja baš i ne ide, budu malo ljubomorni jer drugima ide bolje, ali onda uče od njih cake i sutradan već poboljšaju prodaju.
Pustite djecu da prodaju bilo što: crteže, školjke, kamenčiće ili limunadu. Ne morate ih lažno hvaliti kako su najbolji i imaju najbolje stvari niti im davati lažnu nadu da će sve prodati. Samo im dopustite da pokušaju. I da se doma vrate žalosni ako nisu ništa prodali. To je bitna lekcija za život. Nemojte je uništiti tako da im vi na kraju večeri kupite sve što drugi nisu htjeli.
Jer tako život ne funkcionira!
