Kako joj je bilo nositi se s tom opakom bolešću i kako je uopće otkrila da je baš ona jedna od tih deset, ispričala je u svojoj objavi na Facebooku, ali i u edukativnom videu u sklopu Cedevitine kampanje „Budi Tu. Budi CE“.
Imala sam 24 godine, bio je 9. mjesec 2013. i sjedila sam na faksu sa svim tipičnim studentskim problemima – gdje izaći, što popiti i kako pobjeći s dosadnog predavanja? Taj dan se na predavanju povukla rasprava o štetnosti raznoraznih modernih proizvoda na naše zdravlje, između ostalog i konkretno o raku dojke. Sjećam se i dan danas kako svjesno nisam imala nikakav osjećaj da se to uopće tiče mene i da mi je bilo beskrajno dosadno, ali se također sjećam onog nesvjesnog momenta kada mi je tijelom prošao neki čudan osjećaj, krenula je objašnjavati Marina.
Dva mjeseca kasnije gotovo ničime izazvana napravila je samopregled i napipala kvržicu.
Ne mogu vam objasniti iz kojeg razloga bi se 24-godišnja cura, bez genetske predispozicije za rak, išla provjeriti, to su zaista bile više sile. Tada sam ponovno osjetila onaj čudni unutarnji osjećaj s početka priče, dok sam sjedila na predavanju i bilo mi je jasno da se vjerojatno još tada krenuo formirati i da sam već tada dobila misteriozni „znak“. Unatoč tome što su mi svi bližnji govorili da ne brinem prije pregleda i da ne može biti – ja sam znala.
Nakon obavljenih pregleda, Marina je upućena na Institut za tumore gdje joj je napravljena punkcija. Međutim, prvi nalazi pokazali su da je s njom sve u redu.
Svi presretni - mama, tata, braco, dečko, bliski prijatelji...a ja – ja sam bila još gore nego prije te punkcije, jer sam znala da nešto ipak nije u redu. Rečeno mi je da se vratim na kontrolu kroz par mjeseci. Ti mjeseci su mi bili najgori, jer svi su mislili da sam luda, rekla je Marina.
Upravo ju je taj čudan osjećaj natjerao da ponovi pretrage i uvjeri se da je s njom stvarno sve u redu. No ovoga puta pregled, ali i dijagnoza je bila u potpunosti drugačija.
Za vrijeme drugog pregleda i punkcije shvatila da prva punkcija nije uspjela, s obzirom na to da je nisam niti osjetila, dok sam drugu punkciju osjetila pošteno. Isti dan je došao potpuno drugačiji nalaz od onog prvog: suspektna tvorevina, rekla je Marina i dodala: To je bio veliki šok za sve, osim za mene. Bilo mi je teško to prihvatiti, ali sam doživjela i olakšanje jer sam sad znala da nisam luda, jer sam osjećala da nešto ne štima. Nakon toga je išao ubrzani proces terapija koje su sve skupa trajale 5-6 godina.
Dijagnoza ove zloćudne bolesti utječe i na sve članove obitelji, a ne samo na bolesnika. Međutim, svi znaju da je u tim trenucima najbitnije pružiti podršku oboljelom. Upravo tako je bilo i Marini koja više od ičega cijeni podršku svoje obitelji i dečka koji su s njom bili u najtežim trenucima – onim kada je primala dijagnozu u ruke.
Ti neki detalji su mi svi nekako u magli, valjda sam to sve potisnula. No znam da su svi došli. Meni je toliko značilo što su oni tamo. Kroz ovih pet godina viđala sam puno momenata kada bi žene same primile tu dijagnozu. To je baš teško. Znale smo mi koje smo bile na terapiji pritrčati, zagrliti ih, ali ja kažem da uvijek treba nekog voditi sa sobom jer u tom trenutku se osjećaš kao da ti je netko odrezao noge. Kad ti se cijeli svijet sruši ti imaš nekog svog da mu potrčiš u zagrljaj, objasnila je Marina sa suzama u očima prisjećajući se tih dana.
Kako bi pružila podršku oboljelima od raka dojke i njihovim bližnjima Cedevita je u ovom mjesecu borbe protiv te zloćudne bolest pokrenula kampanju „Budi Tu. Budi CE“, koja je nastala u suradnji s krovnim regionalnim udrugama za borbu protiv raka dojke. Ona osim donacija obuhvaća i niz edukacijskih aktivnosti uz pomoć kojih se oboljeli od raka dojke, kao i njihovi bližnji mogu informirati kako se nositi s takvom dijagnozom i potaknuti ih da misle o svojem mentalnom zdravlju.
Naravno, ja sam se uvijek trudio biti pozitivan. Takav sam općenito, a njoj ću uvijek biti najveća podrška. To je jednostavno tako, takav je odnos brat- sestra. Vjerovao sam joj u svemu i dan danas joj nikad ne bih rekao da izmišlja i uvijek ću gurati nadu. Uvijek ću joj reći da će biti bolje. Ja sam uvijek bio taj koji će je probati nekako utješiti, nadovezao se Marinin brat Vladimir Hasija.
Podrška je oboljelima od raka među najbitnijima, stoga se mnogi uključuju u udruge žena oboljelih od raka dojke jer znaju da su tamo žene koje će im pružiti fizičku i psihološku pomoć. One su i same sve to već prošle i znaju s čime se nose oni koji su upravo saznali da boluju od ove teške bolesti.
Važno je da se onkološke institucije, centri za reproduktivno zdravlje i udruge što više povežu s ciljem što efikasnijeg informiranja onkoloških pacijentica. Također, osim stručne pomoći i savjetovanja od strane osoba koje su i same prošle borbu s rakom, specijalizirane udruge mogu puno pomoći i pružiti potrebne informacije u toj situaciji, rekla je Marina i dodala: Radionice na kojima žene mogu u opuštenoj atmosferi naučiti više o svojim mogućnostima, poput mogućnosti zamrzavanja jajnih stanica, o dijagnozi, o prehrani, zapravo, o bilo čemu što ih zanima, makar to bio i samo prijateljski razgovor ili neobavezno druženje.
Upravo će kroz svoju kampanju Cedevita približiti izazove s kojima se susreću oboljeli od raka dojke i njihove obitelji i pružiti im podršku. U tom okviru će i plasirati novi okus Pink grejp Cedevite u simboličnom ružičastom pakiranju od 200 grama uz pomoć kojeg će svi moći sudjelovati u donaciji sredstava udruzi Europa Donna Hrvatske. Ona se bavi humanitarnim radom i brine o ljudima koji se bore s tom teškom bolesti i brinu o psihičkom zdravlju njih samih, ali i njihovih bližnjih jer ponekad je i njima potrebna pomoć i ne znaju kako se postaviti prema bolesnoj osobi u obitelji.
Teško je reći kako se ponašati jer za svaku osobu to može biti drugačije. Marina se uvijek trudila gurati dalje i reći: Ne, ja nisam bolesna i ja ću to proći. Tako da sam se ja uvijek trudio biti normalan s njom, zezati se s njom, ići na izlete. Trudio sam se biti podrška iako nekad nisam znao kako točno reagirati. No ona nas je navodila. Nekad bi rekla da želi biti sama, nekad da se želi družiti, nekad da hoće popričati o svemu, tako da je to jako ovisilo i samo o njoj, rekao je Vladimir i dodao: I meni je bilo jako teško, ali smo svi to nekako zajedno prošli. Lakše je kad se ponašaš najnormalnije i držiš se skupa.
Oni su pronašli način kako se zajedno boriti protiv raka dojke i skupa se suočavati s izazovima koje bolest nameće. No da bi se u tu borbu upustili na vrijeme, važno je pravovremeno reagirati i redovno obavljati samopregled dojki kako se bolest ne bi razvila bez našeg znanja.
Svašta nešto se događalo od te kobne 2014. godine – ali poanta je da se ne bi ništa događalo tj. ne bi me sada niti bilo da zaista nisam odvojila minutu i obavila taj samopregled. Iako sam se vodila svojim predosjećajem, vjerojatno ga ne bi poslušala da nisam bila okružena kampanjom protiv raka dojke koja me dodatno potaknula da se ipak pregledam, jer, ne košta ništa! Zato je važno osvijestiti ljude o problemu i podsjetiti ih barem jednom godišnje na ovu tematiku, rekla je Marina.
Samo je minuta dovoljna da se obavi samopregled koji može spasiti naš život, a to posebno naglašava ova hrabra djevojka koja je odlučila svoju priču podijeliti s nama u Cedevitinom edukativnom videu s psihologinjom Tijanom Deblić.
Sadržaj je napravljen u produkciji Nova Studija, native tima Nove TV, u suradnji s partnerom Cedevita po najvišim profesionalnim standardima.
