Znate one tekstove, a i knjige neke cijele na tu temu sam pročitala i da, najčešće su pisane "za nju", u kojima nam daju savjete kako da u danu nađemo sat vremena više za sebe.
Svima je zajedničko to da kao prvi korak navode savjet da se ustanemo sat vremena ranije. Pa onda u tih sat vremena stignemo u miru popiti čaj/ kavu, pripremiti zdravi doručak (za sebe ili i partnera/djecu ako ih imamo), meditirati, vježbati, skuhati zdravi ručak, otuširati se (prvo toplom pa hladnom vodom), namazati se mirisnim kremicama (jer važno je ugoditi si), urediti kosu, nokte, isplanirati dan (samo svoj ili za cijelu obitelj), ma stignemo i izmisliti lijek za korona virus, sve mi stignemo u tih sat vremena.
#superpowoman i #wonderwoman smo mi sve.
Ironiju na stranu, doista vjerujem da svi možemo u danu stići više, ali ne ako se ustanemo sat vremena ranije ili ostanemo sat vremena duže budni, nego ako radimo od doma.
I to vrijedi i za nju i za njega.
Nakon deset godina života u Zagrebu bez bicikla (ne znam kako sam to preživjela) te sad već davne 2009. kupila sam svog Viktora, jer sam zaključila da nemam više živaca gubiti previše vremena u prometu. Preračunala sam da mi je to najpametniji (ekološki gledano) i najbrži način da stignem od točke A do točke B i tako u danu dobijem malo više vremena za neke svoje gušte, od čitanja do vježbanja ili pohađanja edukacija i tečajeva raznih.
Kasnije sam u praksu, budući da sam podstanar (i to smatram jedinom prednosti tog statusa), uvela i selidbu za poslom. Odlučila sam da, ma koliko mi bio srcu drag, neću živjeti npr. na Jarunu, a putovati na posao u Maksimir. Ne, sve dok nemam svoj stan, selim u onaj najbliži uredu kako bih dobila bar taj jedan sat više u danu za sebe.
Naravno, selidbu za uredom si ne može svatko priuštiti. Oni koji su vlasnici stanova neće ih prodavati svaki put kad promijene posao, a čak i onima koji su podstanari, ali imaju djecu to je puno teže izvedivo nego nama koji selimo samo sebe. Dolazak na posao biciklom je također većini iz te kategorije nemoguća misija.
Kako onda da ti i takvi spase svoj barem sat u danu, a u Zagrebu je to nažalost, često i puno više vremena.
Samo je jedan odgovor. Mogućnost rada od doma. Naravno da ima onih kod kojih je to zbog opisa posla nemoguće, ali kod svih ostalih ključno je pitanje samo - povjerenje.
Povjerenje poslodavaca.
I pošten odnos prema radu od strane radnika (dodali bi oni). A ja to podrazumijevam.
Jako volim (dobre) ljude/kolege i mogućnost razmjene uživo ideja i energija, ali još više volim negubljenje vremena na preduga sastančenja bez svrhe i cilja. A najviše volim prostor i vrijeme za rad u miru i fokusirano. Na adresi – kod sebe doma.
Nadam se da će nakon što je koronavirus mnogima pokazao što i kako se sve može raditi, biti lakše pronaći poslodavca koji neće pasti u nesvijest ako ga na razgovoru za posao pitaš je li moguće da bar jedan dan ili idealno i koji više, radiš (ali stvarno radiš) od doma.
Navijam da se svima vama koji ćete to, u mjeri u kojoj vam je izvedivo, svojim zaposlenicima omogućiti, to povjerenje vrati na najbolji mogući način.
Rezultatima koje priželjkujete i vi i vaši zadovoljni zaposlenici.
Da nam živi, živi rad!
