Jabuka je bila moja prva velika ljubav. Ne zbog nekog zgodnog plavookog, niti zbog komada čiji bi osmijeh bio razlog neuspješnog nanošenja tuša na oči. Kada se dogodila ta ljubav, jedino što je tada bilo dozvoljeno bio je na očima jedva primjetan sloj maskare i svjetlucavo sjajilo na usnama. Ja sam tada bila štrebrica sa 17, a Jabuka popularna rokerica od 23 zime

Pedeset godina Jabuke
Pedeset godina Jabuke Foto: Zadovoljna.hr
Mislila sam da ću upoznavanjem s takvima, i to u svojoj prvoj kožnatoj jakni kupljenoj na Hreliću za 40 kuna i prvelikoj tatinoj potkušulji s dugim rukavima, možda postati cool. Ali to se nije dogodilo. Niti tada, niti nekoliko desetljeća kasnije.

Ali ono što mi je pružila ta prva ulaznica s otisnutom jabučarskom verzijom tadašnjih 100 njemačkih maraka bilo je neprocjenjivo. Tamo sam pronašla svoje ljude. U tim zbrčkanim godinama misliš da su svi bezveze i da si ti bezveze, i svi su isti i ništa nema smisla. I, o bože, Werther bi jedino mogao razumjeti. Ili možda Nietzsche kojeg smo tada pokušavali razumjeti. I onda upoznaš svoju ekipu koja je čula za sva imena s tvojih kazeta i kojoj nije važno što nisi najdopadljivija osoba na prvu. Jer nisu niti oni.
Povodom 45 godina Jabuke održana je izložba u zagrebačkom Arheološkom muzeju
Povodom 45 godina Jabuke održana je izložba u zagrebačkom Arheološkom muzeju Foto: Zadovoljna.hr

U poslijeratnim godinama, kada su roditelji u valu privatizacije dobili svoje radne knjižice i izgubili svoje sidro koje je čuvalo njihovu obitelj na sigurnom, nije bilo niti novca niti velikih želja.

Ali zato je postojalo mjesto na kojem sam se osjećala kao da sam u Covent Gardenu ili njujorškom Bowery streetu. U jednoj kućici okruženoj spokojnim zelenilom slušali smo najveće i najglasnije, one koji su nas poticali da se ne sažalijevamo, da mislimo samostalno i napokon mrdnemo dupetom.

Ma sigurno i vi imate neku svoju Jabuku. Drugima nebitnu i gotovo nevidljivu, sasvim usputnu gradsku adresu. Ako vam je ona bila razlog zbog kojeg ste voljeli svoj grad i uz nju upoznali svijet koji se prostirao daleko od poštanskog broja na kojem se nalazi, ne zaboravite je

Tijekom godina inspirativni pisci, novinari, glazbenici, urednici, pjevači, redatelji, dizajneri i ostali kreativci okupljali su se petkom i subotom, ili pak nedjeljom kada su se puštale domaćice, i stvarali okruženje u kojem smo mi, danas već pomalo sijedi klinci, upijali svu onu glazbu, knjige i „fiju briju“ ideje. Ideje zbog kojih ćemo uvijek brijati svojom glavom.

Zadnja pjesma na proslavi mog osamnaestog rođendana proslavljenog između jabučarskog podija i šanka bila je „Purple rain“. Od te ljetne kiše svako obilježavanje u još jednu „najbolju godinu u životu“ bilo je upravo tamo, uz mamine domaće kiflice i obvezno nazdravljanje uz domaću višnjevaču. Jer tamo je sve bilo domaće. Jer smo uz Jabuku i s njom živjeli već desetljećima.

Iz nje su nastajali festivali, bendovi, izdavačka kuća, pokoji brak i najbolja prijateljstva koja su trajala koliko i blok omiljenih stvari, ili cijeli život.

Čuvala je i odgajala gradsku djecu. Ne samo zagrebačku, već i svu onu koja su stigla iz mjesta veličine jedne Trešnjevke ili Dubrave željnu tog oslobađajućeg zvuka gitare i neosuđujućih pogleda jer si drugačiji od većine i onih koji u većini pronađu „sigurnost“, a pri tome izgube sebe.

U Jabuci nakon ponoći možeš izgubiti puno toga, i cipelu, i mobitel koji će te u jednom trenutku čekati na šanku. Ali gotovo je sigurno da ćeš i kao mali panker iz Požege i kao gotičarka u najboljim godinama u tom društvu šarenila karaktera prekrivenih s nekoliko stotina nijansi crne, zadržati svoju „prkosnu čagicu“.

Kada se dogodio prvi pokušaj gašenja kluba, tamo negdje 1998. godine u studentskoj udruzi „Revolt“ pokrenuli smo peticiju „U šumu po Jabuku“ i na ruke je dostavili tadašnjem predsjedniku Skupštine Grada Zagreba Zlatku Canjugi. Klub je tada opstao, možda zbog tih nekoliko tisuća potpisa, a možda zbog nekoliko presudnih političkih bodova.

Peticija protiv zatvaranje Jabuke \'U šumu po Jabuku\'
Peticija protiv zatvaranje Jabuke \'U šumu po Jabuku\' Foto: Zadovoljna.hr


Ma sigurno i vi imate neku svoju Jabuku. Drugima nebitnu i gotovo nevidljivu, sasvim usputnu gradsku adresu. Ako vam je ona bila razlog zbog kojeg ste voljeli svoj grad i uz nju upoznali svijet koji se prostirao daleko od poštanskog broja na kojem se nalazi, ne zaboravite je.

Ako ni zbog čeg drugog, onda zbog (svojih) klinaca koji zaslužuju osjetiti pripadnost gradu koji su odabrali kao svoj. Zbog toga što su u njega tek stigli. Ili zbog toga što su odlučili da ga neće napustiti.

Stvaralo se okruženje u kojem smo mi, danas već pomalo sijedi klinci, upijali svu onu glazbu, knjige i „fiju briju“ ideje. Ideje zbog kojih ćemo uvijek brijati svojom glavom.

Ovaj vikend nazdravit ćemo još jednom rođendanu Jabuke. Ovoga puta proslavit ćemo inatljivih 50 jubilarnih godina.

Tada ću toj dami koja prkosno čaga dok ne podere najlonke zaželjeti još puno godina i novih klinaca koji će u potrazi za novim mjestom izlaska pronaći ljude uz koje se ne osjećaju izgubljeno, a u njoj prepoznati svoju prvu veliku ljubav.

Ako treba i ako budu htjeli slušati, rado ću im prenijeti sve ono što su učili mene. Zaželjet ću joj i da se svi mi češće viđamo i da se držimo zajedno.

A možda ćemo ovoga vikenda proslaviti posljednji rođendan Jabuke. Za to bismo bili krivi svi mi, svi koji znamo da gradska djeca i rock, i drugačiji i svoji već dugo nemaju pažnju onih koji odlučuju. A o kojima odlučujemo mi.

Ukoliko to i bude slučaj i ako pri povratku kućama posljednji put zagrlimo brončanog Krležu na putu prema još jednom zatvorenom simbolu grada, ono u što sam sigurna jest da djecu Jabuke nikada neće ušutkati tišina većine.

Uostalom, draga Jabuko, znaš uz koga jedino „uživamo tišinu“.