Čipka kao izvorni hrvatski proizvod s vremenom se izgubio. Uvrštavanjem na UNESCO-vu listu nematerijalne baštine udahnut joj je novi život i prilika da se tradicija očuva od izumiranja.
Bake u fuštanima s iglom i koncem u rukama. Nekad je ovakav prizor na paškim kaletama bio uobičajen.
'E, bilo je veselja i pivanja i Boga moliti i svašta, a sad ništa', otkrila je čipkarica Fani Sabalić.
Vremena su se promijenila, a ulice ispraznile.
'Ni kako je prija bilo, te diška, te ovo, te ono. Ništa dobroga dite moje', priča čipkarica Ivanka Sabalić.
Stolci starih čipkarica ipak neće ostati prazne jer djevojčice i žene čipkarstvu se uče u školi.
'Mislim da je to super, jer dok se to nije pokrenulo nije baš bilo puno žena koje su znale šiti. Mislim da je to dosta žena potaknulo da se nauče šiti', rekla je učiteljica Jasna Maraš.
Možda će neke od ovih djevojaka i žena postati i kvalificirane čipkarice. Baš poput njihovih baka čije se umijeće šivanja ocjenjivalo u dnevniku. Nakon drugog svjetskog rata škola je ugašena. Radovi profesionalnih čipkarica svjetlo dana ponovno su ugledali tek 1994.
'Odlučili smo, a da se ne bi utrla naša tradicija, kroz školski sustav organizirati izradu paške čipke, tako da djeca danas kod nas obavezno imaju uz nastavu i slobodan predmet koji se zove čipkarstvo', pojasnio je Slavko Pernar iz turističke zajednica Pag.
S vremenom se prepoznatljiv uzorak proširio i na druge materijale. A uvrštavanjem na UNESCO-ovu listu otvorena je mogućnost stvaranja prepoznatljivog svjetskog brenda.
Svi radovi domaćih umjetnika bit će izloženi na skorašnjem međunarodnom festivalu čipke. Dobra prilika da čipka ponovno zasluži svoje mjesto pod suncem.
