Ispričat ću vam jednu lijepu priču. Meni se ovih vrućih ljetnih dana srce dodatno ugrijalo, nadam se da će i vama.

Svoju G sam upoznala prije 4 godine. Trebala nam je povremena pomoć u kući, Roko se tek rodio, a ja sam se vrlo brzo vratila poslu. G je došla preko agencije, sjećam je se dobro. Tiha, plaha i sitna. Činila mi se kao brucošica. Malo me brinulo ima li iskustva i volje. Hoće li se snaći? Neće li joj sve to dosaditi i hoće li nakon nekoliko dana umjesto na pranje prozora otići s ekipom na pizzu?

Ali odrađivala je posao vrhunski. Uvijek točna, jako pedantna, samozatajna, izrazito fina i pristojna. Uvijek sa svima nama na Vi. Bili smo prezadovoljni, nije lako naći nekoga kome vjeruješ, tko ti šeće domom, vidi te dok dojiš raščupana i neispavana te sluša privatne razgovore i prepirke.

Bili smo prezadovoljni, nije lako naći nekog kom vjeruješ, tko ti šeće domom, vidi te dok dojiš raščupana i neispavana i sluša privatne razgovore i prepirke.

Nikad nije puno pričala o sebi, ali tijekom vremena razvili smo odnos međusobnog razumijevanja i povjerenja. Nisam htjela forsirati ni ulaziti u nečiji privatni prostor, bitno je da se kužimo na poslovnoj razini.

Prošle su dvije godine i rodio se Rio. Ja sam opet nakon nekoliko mjeseci krenula sa svojim aktivnostima, a nisam uspjela naći dadilju za čuvanje bebe, u jaslice će krenuti tek kasnije.
Jedan dan sam je pitala: G, je l' bi ti bilo teško pričuvati Rija samo na sat vremena? Zaspao je, hitno moram otići predati ove papire. Evo tu ti je sve, mlijeko ako se probudi.

I vraćam se ja, a G se igra s bebom na krevetu, pjeva mu, smiju se oboje, idila. Ma vidi vas! Pa odakle ti tako znaš s djecom, upitala sam cijela razdragana.

- A imam i ja sina. Već devet godina...

Šokirala sam se. Nikad nije ništa rekla o tome. Osim toga... Kako?? Ona sama još izgleda kao dijete!

Tada se priča krenula otpetljavati, dan za danom izvlačila sam nove detalje. Moja G rođena je u siromašnom dijelu grada, kao pripadnica jedne manjine prema kojoj imamo najviše predrasuda. Kao mala skupljala je karton i trčala iz škole da se brine o brojnoj braći i sestricama. Rodila je sina sa samo 16 godina.

G nikad nije putovala avionom. Nije vidjela more. Dok nije došla kod nas, nikada nije probala mrkvu, karfiol ni brokulu. Nije okusila ni maline ni borovnice... Sve stvari koje mi podrazumijevamo njoj su bile sasvim nove. Ali ni oko čega ona nije radila svetu misu ni predstavu. Skromno bi se nasmiješila i rekla: O, pa fino je. I nastavila s poslom.

G je kroz život maltretirao tko je stigao. Država, poslodavci, okolina, škola, nigdje nije imala podršku. Sina su joj nazivali pogrdnim imenima, nju iskorištavali i obeshrabrivali. Ali slomiti je nisu mogli. Ona je odlučila biti svoja, pristojna, radišna i draga. Nikom ništa ne zamjera, ima svoj cilj - raditi pošteno da prehrani svoje dijete.

Država, poslodavci, okolina, škola, nigdje nije imala podršku. Sina su joj nazivali pogrdnim imenima, nju iskorištavali i obeshrabrivali.

Puno razmišljam o tome kako je većina nas rođena sa zlatnom žlicom u ustima. Imali smo ljetovanja, zimovanja, fotografije svih stadija djetinjstva, knjige za školu, roditelje koji s nama pišu zadaće i vode nas na tenise i u muzičke škole, planove za fakultete.

Bili smo nesretni što nemamo novog Commodorca ili haljinu iz Benettona, sve ovo "osnovno" uzimali smo zdravo za gotovo. G je postala divan čovjek usprkos tome što to nije imala. Koje šanse dijete iz takvih uvjeta ima za osobni razvoj, za neku karijeru, za stasanje u "fine" ljude?

Možemo li im išta zamjeriti? Zanemarivanje i zatvaranje očiju društva traje generacijama, i ne znaju za išta drugačije. G je jedna od tisuću koja se sama izborila za sebe. Znam da nema podršku okoline da uopće radi, a ona putuje do nas po sat vremena iz svoga sela, luđačka je to volja.

U međuvremenu je G postala naša domaćica, pomoć u kućanskim poslovima, dadilja i prijateljica. Putuje s nama po svijetu, pomaže oko djece, smijemo se, upoznaje jedan novi svijet, kao i mi njezin. Kad smo ove godine bili u Vijetnamu, rekla mi je: Ida, znate, ja prvi put vidim more. Predivno je. Krivo mi je što moj sin to nikad nije vidio, moram ga voditi kad uzmem godišnji.

Jučer mi je stigla fotografija Viberom. Njezin sin u žutim gaćicama, ulazi u more s najširim osmijehom na svijetu.

Ovo ljeto za mene je dobilo sasvim novi smisao.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju