Želim da moje dijete od treće godine uči engleski. I njemački. Može i kineski, to je tek tržište. Želim da moje dijete jede zdravu organsku hranu bez šećera i zasićenih masti, ništa friteza, samo po nutricionističkoj tablici.

Ida Prester
Ljubite puno svoje patuljke, pričajte s njima i osluškujte ih Foto: Lazara Marinkovic
Želim da moje dijete od početka otkriva talente, da se na njima svakodnevno i disciplinirano radi.

Želim da se njime bave. Da očigledno napreduje. Da bude projekt pameti, ubrzanog razvoja i zdravlja. Želim da bude hologram svih mojih životnih načela i ambicija.

Puno nas je ovako slično “zabrijalo”, nas roditelja prvorođene djece. Već s drugim djetetom takve ti ideje ne padaju na pamet, dođeš sebi.

Htjela sam vam ispričati svoju priču. U nekoliko sam mjeseci okrenula ploču za 180 stupnjeva i sasvim promijenila prioritete i viziju odgoja. Na neki sam se način i sama promijenila. Nadam se da će i vama biti korisno.

Premijeri država nemaju takav raspored sati. Činilo mi se možda mrvicu pretjerano za dvoipolgodišnjaka, ali valjda oni bolje znaju, nemam ja još pojma o kapacitetima svog djeteta.

Roko je već imao skoro tri godine, ja sam bila pred kraj trudnoće s Riom, došlo je vrijeme da Rokca “stavimo u kolektiv”, kako se to stručno kaže. Socijalizacija, društvene vještine, pravo vrijeme prema udžbenicima.

Imala sam prilično definiran stav kakav vrtić hoću, ništa se ne prepušta slučaju. Pregršt aktivnosti, intelektualnih poticaja, stranih jezika, boravka na svježem zraku, lekcija o drugim kontinentima, multikulturalnosti.

Našli smo idealan. Prekrasna kućica u prirodi, kao iz Harryja Pottera, raspjevana teta koja drži afričku radionicu i hrpa malih prljavih mališana koji se upravo vraćaju iz vrta gdje su učili saditi cvijeće.

Zaljubila sam se do ušiju čim sam ušla na vrata. Dugo sam pregovarala s mužem o upisu tamo, ali urazumio me, stvarno nam je predaleko. Pola sata autom usred gužve do vrtića i još toliko nazad.. Bilo bi mučenje i za nas i za Rokca.

Kad smo odustali od ovog, prijatelj nam je preporučio fantastičan novi privatni vrtić, dvije ulice od naše kuće. Njegova mala išla je tamo, a sad ima sve petice u školi! Vrhunski su je pripremili, ništa nije problem, piše zadaće, ne diže glavu. Hajde da probamo.

Vrtić je idealno smješten preko puta velikog parka, znači igranje u prirodi – riješeno. Bila sam zadovoljna prvim uvjetom.

Na pripremnom razgovoru stvarno su nas impresionirali sadržajima. Glazbeno-scenska radionica, povijesno-geografska, znanstveni kutak, engleski, francuski, karate.

Premijeri država nemaju takav raspored sati. Činilo mi se možda mrvicu pretjerano za dvoipolgodišnjaka, ali valjda oni bolje znaju, nemam ja još pojma o kapacitetima svog djeteta.

Samo vi nama njega lijepo pustite i ne brinite se ni zbog čega. Mi ćemo ga naučiti sve što treba znati, vi ste tu da ga preuzmete, pomazite i stavite u krevet, obećavala je direktorica kompetentno.

I pustismo mi ptića iz gnijezda. Pakao. Dijete se trese kad ga ostavljamo, trese se kad dolazimo po njega. Mjesec i pol svaki dan grozan stres. Prestao je jesti, povukao se u sebe, bilo mi je strašno teško gledati ga.

Sve je to normalno, to je adaptacija, opustite se, govorili su mi u vrtiću. On je tako veseo i super se zabavlja dok vas nema.

IMAM RAZIGRANOG SLOBODNOG ČOVJEČULJKA KOJEG SAM STAVILA U DJEČJI HERBARIJ

Vrag mi nije dao mira. U vrtiću su postavljene kamere za roditelje. Ne vjerujem da je itko od roditelja to u kontinuitetu gledao, nemaju vremena, ljudi rade. Dobiješ šifru, tu i tamo baciš pogled, vidiš da ti je dijete na sigurnom, na toplom i miran si.

E, ja sam imala vremena. Bila sam u osmom mjesecu trudnoće, ionako sam se slabo kretala vani, a situacija s Rokom baš me mučila. Jesam li psiho? Plačljiva pod utjecajem hormona? Sama sam sebi bila smiješna, ali morala sam se uvjeriti da je tamo sve ok, da malac prolazi samo težu adaptaciju. Dan-danas sam presretna zbog te upornosti.

Da skratim – tri sam dana gledala u te kamere, a onda Roka ispisala iz fensi vrtića s programom švicarskog internata. Upisala sam ga u drugi vrtić u koji se uklopio bez problema.

Što sam vidjela na kamerama? Ništa senzacionalno, ništa zbog čega će netko pozvati inspekciju. Mnogi od vas reći će: Pa to je skroz u redu. Ne tuku ih, ne zlostavljaju, ne izgladnjuju. Ali ono što sam vidjela meni je bio horor.

U novom vrtiću nema kemijskog laboratorija, ali se puno radi na odnosima i povjerenju.Tu se pričaju čudesne priče, rade kolaži, tu se smije, pleše, viče, sva djeca zajednički tješe dijete koje se rastuži... Prava mala zajednica.

To bih ja nazvala pojmom McVrtić, kao McDonald's. Fast food vrtić po franšizi u kojem se djeca – ne pomiču. Dobro ste pročitali, oni ih posjednu za stoliće i tako sjede po sat-dva.

Gledala sam svog malog hiperaktivnog trogodišnjaka koji bi se na luster popeo i koji grli svu nepoznatu djecu po parku kako sad odjednom snuždenog lica i pogleda zabijenog u pod sjedi i nešto čeka. On i cijela njegova grupa od petnaestak mališana.

Nisam mogla prepoznati vlastitog sina. I tako svaki dan, još čuvam screenshotove s kamere. Kad ga dovedem u vrtić, ujutro prvo ide na doručak, a onda ih odvedu u tu čekaonicu. Tu sjede sami dok “tete” tu i tamo prođu kroz prostoriju.

Nakon sat i pol donesu im jakne pa ih pola sata oblače. Onda odu van na pola sata (samo šeću u parku u koloni, ne dozvoljavaju im da se igraju, loptaju, penju na penjalice...), vrate se, opet sjede i čekaju, ručak, još malo sjedenja, pa spavanje. I na kraju, naravno, čekanje da roditelji dođu po dijete.

Igračke su po zidovima samo kulise, na svoje sam oči vidjela Roka kako je nekoliko puta ustao da uzme nešto s police, pa ga je teta vratila na mjesto, jer (pretpostavljam, ne čuje se zvuk) “tek što nisu izišli”, “tek što nije ručak” ili tako neka glupost.

Bila sam bijesna. Ne zbog toga što od svih tih programa gotovo da nije bilo ni P, to je bio samo mamac za ambiciozne roditelje. U tri dana dvaput sam vidjela neko “predavanje” - glazbena radionica u kojoj dvogodišnjaci i trogodišnjaci opet – sjede i slušaju. Ko na fakultetu! Nisu niti jednom ustali, pjevali, plesali, skakali, smijali se…

Ida Prester
Roko i ida Foto: Ida Prester

Općenito sam rijetko vidjela nasmijano dijete tamo. Bila sam ljuta zato što sam htjela najbolje za svoje dijete, a izabrala sam najgore. Imam razigranog slobodnog malog čovječuljka kojeg sam stavila u dječji herbarij, instituciju kojoj je cilj samo vratiti roditeljima dijete neoštećeno. Bez modrice, ranice, nekog ostatka stvarnog života.

Od svega mi je najvažnije da moje dijete živi s osmijehom i polako razvija samopouzdanje i svoje vlastite interese.

Ne kažem da taj pristup univerzalno ne valja. On pomaže ako formiraš disciplinirano, udresirano dijete koje se poslušno uklapa u svaki sistem i sluša naređenja. Zato je naš prijatelj oduševljen školskim uspjehom svoje kćeri. Tom metodom stvarno pripremaš klinca za školski sistem koji ga nažalost i čeka. Tvrd, autoritaran pristup biflanja, beskonačnih zadaća i “grijanja stolca”.

Sigurno postoje djeca kojoj ova metoda baš odgovara. Roko je venuo.
Upisali smo ga u vrtić “u kvartu”, bez glamuroznih kurikuluma i Mensinih testova. Roko je procvjetao. Došao je istraumiran, ali za kratko vrijeme opet je bio onaj mali veseli brbljivac.

U novom vrtiću nema kemijskog laboratorija, ali se puno radi na odnosima i povjerenju. Sjedi se i igra na gumenom podu, a u glavnoj je prostoriji i veliki gusarski brod – raj za klince. Tu se pričaju čudesne priče, rade kolaži, tu se smije, pleše, viče, sva djeca zajednički tješe dijete koje se rastuži... Prava mala zajednica.

Roko je u početku imao najviše problema sa spavanjem popodne. Odgajatelj Vivi smislio je odličan trik za privikavanje. Nekoliko dana zaredom uzeo ga je u ruke i položio na svoja prsa u krevetu. I tako bi spavao, na Vivijevim grudima, tu bi se osjećao sigurno.

I tada sam shvatila – boli me briga za sve te šminkerske programčiće i osmišljene aktivnosti. Ništa to njemu tako malom i zaigranom ne znači. Njemu treba samo sigurnost, povjerenje i nježnost. Od svega mi je najvažnije da moje dijete živi s osmijehom i polako razvija samopouzdanje i svoje vlastite interese.

Roko je super, samo moramo malo poraditi... Stalno grli drugu djecu. Grle i oni njega, al' koji put smeta programu.

To su bili Vivijeve riječi nakon prvih nekoliko dana u vrtiću “bez mame”. Odahnula sam. To je moj Roko, slobodan, sretan i još “neizbrušen”, a ovo je pravo mjesto za njega.
Nemam neku novu poruku za kraj, osim lekcije koju sam ja naučila. Ljubite puno svoje patuljke, pričajte s njima i osluškujte ih.

Nema univerzalnog pristupa, ali oslonite se na instinkt. Sretno nam svima u ovom najtežem i najljepšem poslu na svijetu!