Danas smo navikli da se na Jarunu izmjenjuju Arctic Monkeys, Nick Cave, The Cure, Florence + The Machine ili Gorillaz. Tada je i sama ideja da Hrvatska ima festival koji može dovesti takva imena zvučala gotovo ambiciozno do granice naivnosti.
Prvi INmusic nije se održao na Jarunu nego na Šalati. Imao je tek dva festivalska dana, osam izvođača i line-up predvođen Franz Ferdinandom i Morrisseyjem. Danas to zvuči kao početak lijepe priče. Tada je izgledalo kao veliki rizik.
Upravo je zato punoljetnost INmusica možda veće postignuće od bilo kojeg headlinera kojeg je doveo. Hrvatska nema dugu tradiciju velikih međunarodnih festivala. Mnogi su dolazili i odlazili, a malo ih je uspjelo postati institucija.
INmusic je uspio preživjeti promjene glazbene industrije, gospodarske krize, pandemiju i činjenicu da se za iste izvođače danas natječe cijela Europa.
Zanimljivo je da festival koji danas povezujemo s otocima na Jarunu, kampom, pontonskim mostovima i desecima tisuća posjetitelja zapravo nije tako počeo. Već drugo izdanje preselilo se na Jarun jer je bilo jasno da je Šalata postala pretijesna za ambicije organizatora. A te ambicije pokazale su se opravdanima.
Već u prvim godinama na pozornicu su stigli Sonic Youth, Iggy and The Stooges, Nick Cave i The Prodigy, imena koja su Zagrebu dala kredibilitet kakav dotad nije imao na europskoj festivalskoj karti.
Možda je najveći uspjeh INmusica to što je odrastao zajedno sa svojom publikom. Generacija koja je 2006. stajala na Šalati danas ima četrdesetak godina. Mnogi od njih i dalje dolaze na festival. Samo što danas, umjesto da otkrivaju novi bend uz pivo u ruci, često vode rasprave o tome koji je lineup bio najbolji u povijesti festivala.
Franz Ferdinand i Morrissey bili su hrabar početak. Osamnaest godina kasnije, najveći dokaz uspjeha nije nijedno ime s plakata, nego činjenica da se više nitko ne čudi kada svjetske zvijezde stignu na Jarun.
