Deseta emisija showa „Ples sa zvijezdama“, ujedno i posljednja prije polufinala, bila je zaista posebna. Osim parova koje gledamo svake nedjelje, imali smo priliku vidjeti posebne goste – obitelj i prijatelje natjecatelja koji su ih ranije bodrili iz publike, a sada su testirali svoj plesni talent na velikoj pozornici.
Posebno je emotivan i inspirativan bio nastup poznate beauty influencerice i blogerice Jelene Perić i njezinog mentora Marka Mrkića, koji su plesali tango, a kasnije i jive. U izvedbi jivea, pridružila im se Maja Drobnjaković koja je sve ostavila bez teksta. U prekrasnoj plavoj haljini, radila je razne plesne akrobacije i svojom energijom i talentom oduševila publiku i žiri
Kad za nekoga kažeš da inspirira i miče granice, ne postoji bolja osoba od Maje. Tako da ćemo nju uklopiti u nastup. Sad ćemo pomaknuti granice i inspirirati svo troje, rekli su prije nastupa Marko i Jelena. I uistinu su inspirirali sve gledatelje. Njihov nastup je pokazao da u životu ne postoji nemoguće.
Ples kroz život s protezom
Maja je 37-godišnja sportašica koja je 2017., zbog zloćudnog tumora kostiju, ostala bez lijeve potkoljenice. Ova mlada majka se sportom bavi cijeli život pa nije dopustila bolesti da ju sputava u njezinom načinu života.
Maju je ljubav prema sportu usmjerila na Kineziološki fakultet. Trenutno pleše u Markovoj plesnoj školi, igra sjedeću odbojku, planinari, bavi se paraatletikom, pliva i radi sve što poželi jer nikada nije dopustila da ju bolest sputava u životu.
Najveća motivaciju u životu joj je njezin sin, kojemu je sasvim normalno da mama nema nogu. Maja kaže da je njezina životna situacija više pogodila ljude oko nje, nego nju samu.
Od malih nogu je pokazivala interes za aktivnim načinom života. Kao malu djevojčicu, roditelji su je upisali u gimnastičku školu. Kad je malo narasla i otkrila tjelesnu i zdravstvenu kulturu, znala je da se cijeli život želi baviti sportom.
Uvijek mi se svidjelo probijati vlastite granice i učiti nove stvari, a u isto vrijeme stvari koje sam znala, ponavljati do savršenstva. To sam mogla kroz sport. Kada sam na fakultetu upoznala još sportova, ta ljubav u meni je narasla, rekla je Maja prije dvije godine na TEDx-u u Karlovcu.
Živjela je aktivnom način života, sve do veljače 2017. Nakon mukotrpnih bolova i nekoliko operacija, dogodio se šok. Na zadnjoj operaciji su joj rekli da joj moraju amputirati potkoljenicu. Da bi stvar bila još šokantnija, Maja je bila budna tijekom cijele operacije i svjesna svega što se događa.
Nevjerojatna snaga uma: U njoj se probudio sportski inat i nikako nije htjela odustati
To je za mene bio smak svijeta. Mislila sam da je to to. Onda su uslijedila brojna pitanja u mojoj glavi: Zašto baš ja? Kako ću dalje živjeti? Kako ću se baviti sportom? Plakala sam i negirala cijelu situaciju. Odbijala sam prihvatiti daljnji tijek operacije. Pokušavala sam zatvoriti oči i vjerovala sam da će sve nestati kada ih ponovno otvorim, rekla je Maja.
Tada je shvatila da se to može dogoditi svakome i da treba prihvatiti svoju realnost. Odlučila je razmišljati pozitivno jer je to bio jedini ispravni način. U njoj se probudio sportski inat i odlučila je u ovoj teškoj životnoj situaciji iskoristiti sve što je do sada naučila.
Naučila sam puno toga. Život nije uvijek lijep. Postoji i druga strana medalje. Naučila sam da postoje izazovi koje moramo proći. Naučila sam da postoje prepreke koje moramo svladati. Naučila sam padati i dizati se. I zaista je bilo tako. Od tog trenutka više nisam zaplakala zbog svoje noge.
Tada je počela istraživati novi svijet u kojemu se našla. Raspitivala se o sportskim protezama, oporavku i paraolimpijskim sportovima. Pokušala je skupiti sva znanja koja su joj potrebna da svoj život nastavi živjeti kao i do sada.
O toga trenutka je počela ostvarivati ciljeve koji su zaista nevjerojatni. 2018. u Zadru je trčala Wings for life, za sve one koji nisu u mogućnosti stati na svoje noge, a godinu dana poslije je ostvarila jedan od najvećih ciljeva i otrčala zadarski Cener.
Za trčanje vam uopće ne treba noga!
Nakon te dvije utrke sam nešto zaključila: Pa za trčanje vam uopće ne treba noga, već jaka glava i velika motivacija. Kada sam dobila svoju sportsku protezu, logičan slijed je bio da ju iskoristim najbolje što mogu. Onda sam se krenula baviti i paraatletikom, a nedugo nakon toga i bacanjem diska, govori Maja.
Maja kaže da je gubitak noge, na neki način za nju bio i dobitak. Kroz bolest i život s protezom, naučila je cijeniti male stvari, odnosno shvatila je da su te „male stvari“ zapravo jako velike.
Naučila sam cijeniti zdravlje. Svaki dan bez boli je za mene uspješan dan. Kažu da zdrav čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu. To je istina i to sam naučila na svojoj koži. Danas s ponosom nosim svoju protezu zbog svih onih koji nisu prošli dobro kao ja, zaključila je inspirativna Maja.
