Mani Gotovac jednom je prilikom izjavila da je biti žena u Hrvatskoj najteža stvar na svijetu. U razgovoru s prvom damom hrvatskog kazališta naravno da nas je zanimalo zbog čega to misli.
Uvijek sam bila mišljenja da žene mogu jako puno u najrazličitijim profesijama, ali nemoguće je da istodobno budu majke, supruge i odlične biznis ili žene na rukovodećim položajima.
Taj će odgovor trajati predugo, kratko je kazala Mani. Srećom, imali smo vremena i prostora za pisanje pa se slobodno mogla raspričati.
U Hrvatskoj postoji gotovo atavistički pogled na to što je žena. Što je najgore, taj pogled dolazi i od muškog i od ženskog roda. I same žene vjeruju da je njihova prva i jedina dužnost da budu uz kamin, da brinu o suprugu i djeci, a sve što naprave izvan toga izaziva nepovjerenje najprije u njima samima, a onda i u onima oko njih.
Zamislite, ja sam postala intendanticom 1998. godine. To je bilo prvi put da je žena postala intendantica u hrvatskom glumištu. Zamislite koliko je trebalo da netko pomisli 'pa možda ona, na temelju svoga rada, i može biti na čelu jedne takve kuće'.
U tih gotovo 20 godina mnogo se toga promijenilo. Danas su na čelu kazališnih kuća uglavnom žene koje vrlo uspješno rade taj posao. Međutim, kada i preuzme jedan takav posao, žena njega uspješno može raditi jedino ako ne radi ništa drugo nego taj posao.
MAJKA I KUĆANICA – ILI USPJEŠNA POSLOVNA ŽENA?
Žena se danas mora odlučiti hoće li biti majka i kućanica uz minimalnu garanciju da će njezin suprug ostati uz nju i da neće nakon, ne znam koliko godina braka, otići s nekom drugom ženom, a nju ostaviti bez posla da brine o djeci i onda da joj još ne daje alimentaciju, ili hoće li biti uspješna poslovna žena.
To je pogled na ženu koja se, prije svega, mora žrtvovati kao biće jedne ipak malo niže vrste. Reći će vam brojni muškarci u Hrvatskoj da je mozak žene nešto malo manji u dimenzijama nego mozak muškarca. Nikad nisam ulazila u to je li to točno ili ne. Uvijek sam bila mišljenja da žene mogu jako puno u najrazličitijim profesijama, ali nemoguće je da istodobno budu majke, supruge i odlične biznis ili žene na rukovodećim položajima.
Nitko vas, međutim, zbog toga u vašoj okolini ne razumije. Hrvatska je vrlo, vrlo konzervativna država koja je sačuvala običaje, rituale i navike kojih u nekim drugim zemljama, u prvom redu mislim na zemlje sjevera, nema. Mi smo dio Mediterana gdje se žene tretiraju kao one koje su tu najprije za muža, djecu i za kuću, pa onda ako ostane vremena za što drugo. Sjevernjački pogled na svijet dijametralan je tome. Sjevernjaci u ženi vide moto života, razlog života, tajnu života, priča Mani.
Prekid jednog mladog života tema je novog romana Mani Gotovac "Ćutim te", u kojem je glavni lik adolescentica Đoi koja počini samoubojstvo. Đoi je mala društvena pobunjenica jer je inteligentnija, marljivija i senzibilnija od svojih vršnjaka i voli se družiti sa svojom dobrom prijateljicom Đipsi, koja je Ciganka i od koje drugi zaziru. Đoi zna biti vrlo radosna, zna uživati u čitanju knjiga, u slušanju glazbe, u posjećivanju koncerata, u druženju s mamom i tatom i posebno u druženju s polubratom.
Čini se da knjiga zaista može poslužiti kao ispušni ventil, svojevrsna katarza, a takvo iskustvo daje i novi roman Mani Gotovac 'Ćutim te', priča o tragičnoj sudbini jedne obitelji koja propitkuje veliko pitanje – u kakvom to svijetu živimo?
Međutim, Đoini se roditelji razvode, tata odlazi s drugom ženom i Đoi sedam dana živi s tatom pa sedam dana s mamom te tako gubi svoj dom za kojim čezne. U školi joj nije dobro jer ne želi bubati i osjeća se prilično samom. Đoi sanja i o romantičnoj ljubavi, rado bi upoznala dečka s kojim bi mogla otići u kino i razgovarati, ali jednostavno ga ne može sresti. I to je samo dio razloga zbog kojih na kraju odluči prekinuti svoj život.
''JA TEBE'' NEŠTO JE ŠTO SVE MANJE IMAM PRILIKU DOŽIVJETI I ČUTI
Moja namjera nije bila prikazati da je samoubojstvo izlaz, ja osuđujem Đoi i sve bih na svijetu dala da se to s Đoi nije dogodilo. U knjizi se pitam kakvo je to društvo danas na čelu kojeg je jedan klaun? Senzacionalno bi mi došao jedan takav lik u kazalištu! Dakle, živimo u svijetu u kojem jednu polovicu drži Trump, a drugu polovicu Putin. I mi u Hrvatskoj osjećamo posljedice toga, ne samo na političkoj razini.
Kad hodamo gradom, često osjetimo dječake i djevojčice koji mirišu po marihuani, ali ne mislim da je marihuana problem - ja ju ne bih zabranjivala. Nego što je problem?
Problem je zašto ta djeca imaju osjećaj da im marihuana treba? Zašto ta djeca toliko piju? Zašto je broj samoubojstava adolescenata u Hrvatskoj najveći od svih mediteranskih zemalja, pita se Mani.
Pojam ćutim te, nastavlja autorica, ne znači samo 'ljubim te', kako se tumači na izvornom starodubrovačkom, niti 'osjećam te', kako se tumači danas. On podrazumijeva i 'dodirujem te, njušim te, milujem te, suosjećam s tobom...'.
Vidite, ovo 'ja tebe osluškujem, ja tebe slutim', to 'ja tebe' nešto je što sve manje i manje imam prilike doživjeti i čuti. Dat ću vam primjer iz života: kad se susretnete s nekom osobom, što će se dogoditi? Dogodit će se to da će ta osoba, a i vi, početi govoriti u prvom licu, ja pa ja pa ja... Tek možda nakon malo više sati doći će do onog pitanja 'A ti?'.
Za mene tu prestaje mogućnost bivanja udvoje, a bivanje udvoje je ono jedino bivanje koje je prirođeno ljudskom rodu. Svejedno je li to bivanje muškarca i žene, majke i kćeri, bake i unuka. Bitno je da zamjenica 'ti, tebe, te' bude nešto što istodobno osjećate kao dio svog života.
Bilo me je stid činjenice da sam prva žena u Hrvatskoj koja će voditi teatar.
Mislim da bi se svaki čovjek osjećao neusporedivo čovječnijim kada bi razvijao taj osjećaj prema drugome, govori 77-godišnja kazalištarka, koja smatra da se nikada u životu, bez obzira na godine, ne smijemo prestati pitati: ima li nešto što bi me još uvijek moglo razveseliti?
OD MOUSSE ČOKOLADE DO TAJANSTVENOG MUŠKARCA
Mene osobno razveseli jedna mousse čokolada. Izaći ću iz kuće i otići potražiti tu mousse čokoladu. Na putu ću možda vidjeti neku knjigu ili neki naslov u novinama. Ili prijateljicu koju dugo nisam vidjela. Ili, bože moj, proći će neki muškarac, star gospodin, stara ja, ali nešto će mi se u tome svidjeti. Naravno, odmah će doći 1030 razloga da ne da ne da ne - a zašto ne? Ako u ovoj dobi života još uvijek ima nešto, a sigurno ima nešto što vas stvarno veseli, zašto to odbaciti? Zato što se pitaš 'što će svijet o meni reći?'. Pa što te briga što će svijet o tebi reći!
Važno je da ti pronađeš u sebi zadovoljstvo prema nečemu. To može biti plesnjak za starije osobe, neizmjerno veselje mogu ti pružiti unuci ili neka druga djeca. Biti s djecom može biti inspirativno zato što djeca nude neke druge svjetove, ali onda s djecom treba biti zbog osjećaja zadovoljstva, a ne po dužnosti, poručuje.
Prošlo je 19 godina otkako je Mani Gotovac izabrana za prvu intendanticu u povijesti hrvatskog kazališta.
Bila sam ponosna na to što sam svojim radom došla do toga da mi ne mogu muškarci reći 'Ej, ja znam bolje od tebe'. Ne, ne znaš. Ja znam bolje od tebe.
Sjećam se dobro te noći. Negdje u predvečerje su mi javili da sam izabrana za intendanticu i onda sam dugo mislila o tome i pitala se što sad. Naravno, znala sam što hoću i da želim napraviti kazalište zanimljivo publici, ali bilo me je stid činjenice da sam prva žena u Hrvatskoj koja će voditi teatar. Bila sam u dihotomiji cijelo vrijeme, sjeća se Mani, koju smo za kraj pitali koja glumica bi je glumila da se snima film o njezinu životu.
Charlotte Rampling oduševila me u 'Noćnom portiru' i od tada je stalno pratim. Jako mi se sviđaju i Juliette Binoche i Jane Fonda. Da ne zaboravim i meni divnu Liv Ullmann, otkriva Mani Gotovac.
