Jelena Đoković, globalna direktorica i suosnivačica Novak Đoković Fondacije, 21. rujna u Mozaik Event centru u Zagrebu održava predavanje "Razgovor o roditeljstvu – podrška, a ne perfekcija", kojim će prvi put na ovom području potaknuti temu o svjesnom roditeljstvu.
Jelena će u Zagreb dovesti dr. Shefali Tsabary, stručnjakinju koja je svjetskoj javnosti predstavila drugačiji pristup odgoja djece i razumijevanja dječjih potreba.
U zanimljivom razgovoru s Jelenom saznali smo kako svjesno roditeljstvo integrirati u tradicionalni odgoj, kako sebe staviti na prvo mjesto i što napraviti kad mislimo da je postalo previše teško.
Možete li ukratko opisati koncept svjesnog roditeljstva?
Svjesno roditeljstvo je koncept koji je skovala dr. Shefali i koji sam ja otkrila kroz njezin rad i njezine knjige te tečaje koje sam pohađala.
Roditelj mora sam odrasti da bi mogao podići dijete
Tradicionalno roditeljstvo poznaje jasnu hijerarhiju. Točno se zna tko je gazda, tko postavlja pravila i tko usmjerava dijete. Dijete mora slušati. Ono je kritizirano, korigirano, usmjeravano i različite tehnike su korištene u skladu sa stanjem roditelja, koji je nekad ljut, pa udara, posramljuje i tako dalje.
Što se tiče svjesnog roditeljstva, tu je naglasak na roditelju. Roditelj mora sam odrasti da bi mogao podići dijete. Roditelj se bavi svojim emocijama i svojim potrebama. Kod svjesnog roditeljstva roditelj poštuje dijete kao autentično biće koje svoj život živi u skladu sa svojim potrebama, a ne s očekivanjima okoline ili roditelja.
Po čemu se razlikuje odgoj u kojemu ste vi odrastali i odgoj vaše djece?
Jako se razlikuju. Ja nisam odgajana u ovom modernom dobu, gdje su mobiteli svakome u ruci i televizija u svakoj sobi, gdje ljudi tako slobodno putuju na druge kontinente, avionima i različitim klasama. Ja sam imala puno manje mogućnosti, opcija i izbora nego što imaju današnja djeca.
Ja se danas trudim razumjeti svoju djecu, iako nemam iskustvo u ovom modernom načinu odgoja. Svijet se mijenja zaista brzo i zato sam ostala otvorena k novim znanjima, učenju i istraživanju, a sve s ciljem da što bolje odgovorim na izazove ovog modernog načina života.
Možete li objasniti što za vas znači biti dobar roditelj?
Za mene je dobar roditelj onaj koji je otvoren tome da uči, griješi, prihvaća svoje greške i prihvati da je njegovo dijete nesavršeno, isto kao što je i on kao roditelj nesavršen. I da je to uredu.
Što kad roditelj pogriješi? Smatrate li da treba priznati svoju pogrešku kako bi se djetetu pokazalo da je ljudski griješiti ili ipak treba sačuvati svoj autoritet?
U ovom pitanju objasnili ste razliku između svjesnog i tradicionalnog roditeljstva. U tradicionalnom roditeljstvu roditelj se nikad ne treba ispričati. On uvijek ima odgovore na sva pitanja, sve zna, on je vrhovni zapovjednik svojoj djeci.
S druge strane, u svjesnom roditeljstvu on treba pokazati ranjivost i proces učenja i svog osobnog rasta. Na taj način on pomaže djetetu da bude spremno na mnogobrojne izazove koje život nosi i da greške nisu problem, nego se kroz njih uči i raste.
U želji da budemo što bolji roditelji nesvjesno se možemo postaviti previše zaštitnički. Može li dijete u današnje vrijeme biti previše zaštićeno, u smislu da će mu kasnije u životu biti teže?
Potreba da nekoga zaštitimo dolazi iz mješavine ljubavi i straha. Svjesno roditeljstvo s povjerenjem pristupa djetetu. Drži se toga da će ono na svoj način dogovoriti izazovima. Roditelj mu je uvijek podrška, ali dijete samo mora proći svoj put. U redu je okusiti surovost života jer je on takav. Nije ni lijep, ni ružan, ni surov, ni tužan, on je samo takav kakav jest. Sve ovisi o tome kako ćemo mi odgovoriti na njega.
Za mene je dobar roditelj onaj koji je otvoren tome da uči, griješi, prihvaća svoje greške i prihvati da je njegovo dijete nesavršeno, isto kao što je i on kao roditelj nesavršen
Koje su najvažnije lekcije koje trebamo naučiti svoje kćeri? Je li u današnje vrijeme teže odgojiti djevojčicu s obzirom na nerealne i nerijetko lažne standarde ljepote?
Težina dolazi iz naših unutarnjih neostvarenih potreba. Ako osjećamo da je nešto teško, to znači da s nama unutra nešto nije kako treba i da se moramo više baviti sami sobom. Samim time, kad kažemo da je teže odgajati djevojčicu, to je zato što i mi sami imamo predrasude prema ženama i djevojčicama. To je težina koju mi nosimo jer ne želimo da naše dijete postane nešto što mi ne želimo.
Mislim da je teško biti roditelj, ali teško je biti i dijete. U ovome svijetu postoji toliko nerealnih pravila i očekivanja da je stvarno teško hodati u bilo čijim cipelama. Naša djeca moraju preživjeti određene surovosti i mi to ne možemo spriječiti.
Trudimo se djecu naučiti pravim vrijednostima u životu, a zapravo su oni naši najbolji učitelji. Što ste vi naučili od svoje djece?
Moja kći je mene osvijestila da možeš biti šaka, ali u svilenoj rukavici. Možeš biti jak, a istovremeno nježan. Ja sam, kao žena, drugačije to doživljavala. A kod nje vidim čvrstinu obučenu u takvu eleganciju i nježnost koje su prisutne u njezinom ponašanju. Oduševljena sam time. Ona ima izbor. Ja sam ja, ona je ona. Ona ne osjeća da treba biti ja niti ja osjećam da ona treba biti mini me.
Što se tiče mog sina, kod njega volim njegovu nježnost. Nije ga strah pokazati emocije. Još uvijek ne sputava svoju emociju. Od njih sam najviše naučila da sve prođe. I sreća i tuga… Sve na kraju prođe i to mi je jako lijepo.
Kako prepoznati djetetovu autentičnost? Što roditelj treba učiniti ako prepozna neku lošu osobinu kod svog djeteta?
Primjerice, negativno je biti grub. U tom slučaju ja ne mogu sina korigirati, nego mu mogu kroz svoj primjer pokazati. Možda je on u mom ponašanju vidio da sam gruba, pa je tako pokupio tu reakciju.
Mame se moraju uvjeriti da je sve OK i da će proći i teški dani. Bit će lakše, djeca će se smiriti i opet ćemo se grliti, plakati, smijati, voljeti, podnositi i ne podnositi
Ne volim kada je grub prema svojoj sestri, onda odmah reagiram. Nerijetko griješim u svojim reakcijama jer stanem u zaštitu slabijeg, a ne mora nužno biti da je slabiji nevin. Moj Stefan me uči da ne sudim na temelju trenutka koji vidim, nego da gledam širu sliku.
Što radite kad se nađete u situaciji da vam treba vrijeme za sebe, a dijete inzistira na igri? Jedino zadovoljni roditelj može odgojiti zadovoljno dijete. Kako djetetu objasniti da vi niste samo mama?
Kad su djeca mala, ne možete se baš baviti sami sobom. Suosjećam s onima koji nemaju pomoć. Ja sam je imala, pa s ove pozicije mogu reći da sam imala priliku isključiti se na sat-dva ili dan. To nemaju svi roditelji. Njima je mnogo veća pomoć potrebna i treba im više odmora jer su dječje potrebe konstantne.
Ja pronađem vrijeme za sebe jer imam resurse. Za one koji nemaju resurse kao ja, savjetovala bih im da odu malo u WC, operu ruke u miru, umiju se. Postoje načini. Mame se moraju uvjeriti da je sve OK i da će proći i teški dani. Bit će lakše, djeca će se smiriti i opet ćemo se grliti, plakati, smijati, voljeti, podnositi i ne podnositi. Nisi loša mama, samo prolaziš kroz stresno razdoblje.
Što možemo napraviti za sebe da nam bude lakše prepoznati one lijepe i vrijedne trenutke i što vas čini – zadovoljnom?
Ne znam što drugima odgovara, ali ja sam primijetila da meni odgovara tišina. Meditacija je nešto što je za mene jako važna mentalna higijena. Onda poslušam sve što mi se vrti po glavi. To što nam je u glavi određuje hoćemo li svijet promatrati s lakoćom ili težinom. Jako mi odgovaraju i glazba i sport.
Izazovno je biti mama. Ponekad vidiš fotografiju na Instagramu kako neka mama uživa, a ti si tu u neredu, nisi oprala kosu i umorna si. Sjedni, udahni duboko, opusti se i reci samoj sebi da si ovdje sa svojim djetetom i da je to najljepše mjesto na svijetu. Onda naučiš živjeti u trenutku i cijeniti ga. Sve do nekog novog trenutka…
