…Oni žive među nama i razvijaju različite oblike osjetljivosti kako bi nadoknadili ono za što su prikraćeni. I, kako to već biva, ima ih koji unatoč svojoj gluhoći čuju možda bolje, nego neki, od nas kojima ništa ne nedostaje. Osim, možda, nešto srca, riječi su iz pjesme Dodir koju je hrvatski pisac Stjepan Lice posvetio gluhim osobama.
Po njegovoj je pjesmi Hrvatski savez gluhoslijepih osoba dobio ime, a kako bismo saznali kako izgleda njihova svakodnevica, porazgovarali smo s Katarinom Jurilj, prevoditeljicom hrvatskog znakovnog jezika i voditeljicom edukacija te profesoricom hrvatskog jezika.
Katarina Jurilj je nagluha osoba i dijete gluhih roditelja koji komuniciraju isključivo hrvatskim znakovnim jezikom.
Imala sam osjećaj da živim u dva svijeta
Njezin materinji jezik jest hrvatski znakovni jezik i njega je prvoga usvojila i naučila od svojih roditelja. Gluhim i gluhoslijepim osobama koje nisu prirodnim putem usvajale hrvatski (govorni) jezik ili su kasnije krenule s učenjem tog jezika, on je zapravo - strani jezik.
Katarinino odrastanje bilo je dosta specifično, ali imala je zaista lijepo djetinjstvo.
Imala sam gluhe roditelje, ali oni me uopće nisu sputavali. Naučili su me svom jeziku i ponosna sam što sam odrastala u zajednici gluhih i učila od njih. Alati, znanja i vještine koje sam naučila, danas su za mene neprocjenjivi. Pomoću njih pomažem svojoj zajednici, govori nam Katarina s osmijehom od uha do uha.
Imala sam gluhe roditelje, ali oni me uopće nisu sputavali.
Za vrijeme odrastanja imala je osjećaj da živi u dva svijeta. Jedan je onaj čujučih osoba, a drugi pak svijet gluhih. Pohađala je redovnu školu, ali je bila jedino nagluho dijete u razredu.
Ponekad je izazovno pristupiti osobi s ovim zdravstvenim problemom, prvenstveno iz neznanja, ali i činjenice da nagluhost nije odmah uočljiva.
Ja sam prilično kasno progovorila i kaskao mi je hrvatski govorni jezik. Djeca obično upisuju prvi razred osnovne škole i već imaju usvojen govorni jezik, a kroz školovanje ga samo nadograđuju. Sa mnom to baš i nije bilo tako. U školu sam došla s poprilično lošim izgovorom i lošim poznavanjem gramatike hrvatskog jezika jer ga nisam usvajala prirodnim putem, prisjetila se.
Prirodnim putem je usvajala hrvatski znakovni jezik – jer je njime bila okružena. Trebalo joj je dosta vremena da uhvati korak s drugima, međutim, Katarina je dokaz da se snovi doista ostvaruju – samo ako se dovoljno potrudimo.
Djeca bi često mislila da sam u Hrvatsku doselila iz neke druge države
Unatoč svim tim poteškoćama, upisala je hrvatski jezik i postala profesoricom hrvatskog jezika.
Sjećam se trenutka iz škole kad su djeca mogla pročitati tekst iz čitanke, a ja sam tu malo zapinjala. Ruganja vršnjaka su me povrijedila, ali tada sam se zainatila i odlučila da ću naučiti hrvatski jezik, govori nam.
Radi se o nevidljivom invaliditetu koji mnogi uopće nisu primijetili, sve dok se nisu upustili u razgovor s njom. A i onda bi najčešće mislili da ima malo drugačiji naglasak ili da se u Hrvatsku doselila iz neke druge države.
Moram priznati da sam se ja sama spontano odvajala od djece. Oni su skakali, pjevali, govorili u više glasova, a ih nisam mogla čuti i samim time sudjelovati u igri jer se međusobno nismo razumjeli.
Znakovnim jezikom možemo izraziti doslovno svaku svoju misao, osjećaj pa čak i laž.
Čim smo došli u prostorije Saveza, Katarina nas je zamolila da pričamo glasnije, sporije i da stanemo sa strane s koje bolje čuje. Odmah nam je objasnila što trebamo učiniti kako bi naša komunikacija bila što uspješnija i jednostavnija.
I meni, ali i ljudima oko mene bilo je puno teže kad sam bila djevojčica. Kao dijete ne znaš verbalizirati svoj problem. Danas znam objasniti točno što mi treba i na koji način ljudi trebaju komunicirati sa mnom, rekla je.
Katarinin brat također je nagluh. I on je odlično usvojio govorni jezik, međutim, zajednica gluhoslijepih igluhih osoba je vrlo heterogena jer svaka gluha ili gluhoslijepa osoba imaju svoju, jedinstvenu priču.
Primjerice, moj brat i ja izvrsno smo ovladali hrvatskim jezikom, pa njime i komuniciramo, ali budući da ne možemo čuti svaku izgovorenu riječ, potpomažemo si znakovima preuzetim iz hrvatskog znakovnog jezika, objasnila nam je Katarina.
Znakovnim jezikom možemo izraziti doslovno svaku svoju misao, osjećaj pa čak i laž. Bilo da se radi o nečem konkretnom ili apstraktnom, znakovni jezik nema granice.
To nam je napomenula više puta, sa željom da to posebno naglasimo. Znakovni jezik je pravi jezik sa svojom gramatikom i pravilima, ali se svejedno suočava s brojnim predrasudama.
Znakovni jezik je skup gesti i pantomimi
...To je jedna od najčešćih predrasuda. Međutim, znakovni jezik funkcionira sam za sebe i neovisan je o svakom drugom jeziku. Ima svoju gramatiku i svoja pravila. Njime se, napominje Katarina, može izraziti baš sve kao i na govornom jeziku.
Druga predrasuda jest ta da je znakovni jezik univerzalan.
Primjerice, ja, koja koristim hrvatski znakovni jezik nikako ne mogu ostvariti komunikaciju s Nijemcem koji koristi njemački znakovni jezik jer su njegov i moj znakovni jezik različiti, baš kao i u govornom jeziku, objasnila je.
Zanimljiva je još jedna stvar. Iako se govori engleski u SAD-u, Engleskoj i Australiji, svi oni imaju drugačiji znakovni jezik i ne mogu međusobno komunicirati.
Kako prepoznati gluhoslijepu osobu na ulici?
Na samom ulasku u prostorije Saveza, primijetili smo edukativne ilustracije koje prikazuju osobu sa štapom, a Katarina nam je objasnila na koji način na ulici možemo prepoznati gluhoslijepu osobu.
Štap za kretanje osnovno je pomagalo kod slijepih i gluhoslijepih osoba. Pomoću štapa osobe s oštećenjem vida i/ili sluha dobivaju informacije o svojoj okolini.
Ako na ulici vidimo osobu koja hoda s bijelim štapom, trebali bismo znati da se radi o slijepoj osobi. Ako, pak, vidimo osobu koja hoda pomoću crveno-bijelog štapa, možemo zaključiti da je ta osoba gluhoslijepa.
Osobe koje imaju oštećenje vida i sluha komuniciraju prilagodbama hrvatskog znakovnog jezika.
Tri su prilagodbe ovisno o stupnju i vrsti oštećenja vida: taktilni hrvatski znakovni jezik, znakovni jezik u okviru vidnog polja te vođeni hrvatski znakovni jezik, objasnila nam je edukatorica i prevoditeljica Katarina.
Hrvatski znakovni jezik izumire
Sve je manje izvornih znakovatelja, a Katarina smatra da sustav dovodi do toga.
Nekada su postojale škole za gluhe, i to u Zagrebu. Danas je to Centar za odgoj i obrazovanje Slave Raškaj, a u prošlosti se tamo nastava odvijala na hrvatskom znakovnom jeziku. Tako se stvarala zajednica gluhih – jer gdje imamo jezik, imamo i kulturu.
Danas toga više nema. Gluha djeca pohađaju redovnu školu i uz sebe imaju stručne komunikacijske posrednike, odnosno prevoditelje u nastavi.
U razredu obično bude jedino nagluho, gluho ili gluhoslijepo dijete, imaju nikakav ili vrlo sužen krug ljudi s kojima mogu komunicirati, stoga nema potpune mogućnosti učenja hrvatskog znakovnog jezika, objasnila nam je Katarina koja se, skupa sa svojom zajednicom, svim silama trudi poboljšati uvjete života gluhoslijepih osoba na našim područjima, ali i šire i tako dokazati da se srcem, ipak, najbolje čuje.
Kako bismo prikazali kompleksnost i posebnost hrvatskog znakovnog jezika, Katarina je pripremila malu školu hrvatskog znakovnog jezika. Osnovne znakove koje je dobro znati u svakodnevnoj komunikaciji, možete pogledati u videu:
