Još odmalena željela sam živjeti negdje drugdje. I proći će godine sanjarenja i maštanja prije nego što se to ostvari. Ne znam točan razlog zbog kojeg sam to oduvijek tako žarko željela, ali moja životna želja dosad je bila ispunjena čak tri puta.
Prvi put sam otišla živjeti u Veliku Britaniju na sedam tjedana dok sam bila na početku studija, drugi put sam provela završni semestar diplomskog studija u Italiji, a za treću destinaciju odluka je pala na Irsku. No ovaj put je bilo drugačije jer nije bilo povratnog datuma i karte.
Zašto Irska? Vrlo jednostavno – engleski je jezik službeni i smještaj uopće nisam morala tražiti zahvaljujući tati i pomoći njegova bivšeg kolege koji tamo živi. Zapravo je London oduvijek bio san, ali zbog Brexita i ovih okolnosti Irska se očigledno činila kao pametnija opcija. Slično vrijedi i za Italiju.
Zaljubila sam se u tu zemlju koliko je očaravajuća na svakom koraku, ali ne govorim dovoljno dobro jezik, vrlo bih teško našla posao u struci te trenutačno ekonomsko stanje nije baš za svaku pohvalu.
Zašto sada? Odmah nakon obrane diplomskog rada složila sam životopis na engleskom jeziku i počela sam tražiti poslove. Nisam željela početi raditi u Hrvatskoj jer se dovoljno poznajem – ostala bih tu jer u meni je i dalje mrva onog našeg mentaliteta koja kaže ''ne idi nikamo, dobro je, može i gore''.
Sada je bilo idealno vrijeme jer su fakultetske obveze bile iza mene, a ništa me drugo nije vezalo za ostanak osim obitelji i prijatelja. Nakon nekoliko mjeseci neuspješne potrage za poslom od kuće, sredinom siječnja uputila sam se za Irsku. Ali ova ''treća sreća'' nije se pokazala i mojom irskom srećom.
Bio je to utorak koji nikada neću zaboraviti. Roditelji su me otpratili na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu te smo se sve troje sa suzama na obrazima opraštali ispred autobusa koji je išao za Budimpeštu. Više-manje sam plakala čitavim putem jer sam bila svjesna da skorijeg povratka nema i da prvi put nećemo proslaviti moj rođendan zajedno. Kada sam stigla na aerodrom, već sam se polako smirila, ali grč u želucu bio je tu – istovremeno od tuge i od uzbuđenosti.
Za nas iz Hrvatske Njemačka i Irska obećane su zemlje – barem po silnim pričama što sam ih čula od osoba koje znam i što sam ih pročitala od osoba koje ne znam. Tamo negdje je bolji život.
Srećom, znala sam već kako soba i kuća izgledaju, tako da tu prvotnog šoka nije bilo. No šok je uslijedio te noći. Grijanje, odnosno radijatori u sobi i kupaonici nisu radili, nije više bilo tople vode – što sam shvatila tek nakon što sam već bila ispod tuša. Kuća je kao skoro svaka u Irskoj koja kao da je od papira, a to znači da hladnoća vrlo lako prodire. I tako sam se smrzavajući s tri sloja odjeće tresla ispod popluna i plakala skupa s mamom na telefonu.
Roditelji su isto cijeli dan bili potreseni, a kako i ne bi kada im je jedino dijete otišlo tako daleko od svog doma. Ali imam tako fenomenalne roditelji koji me u potpunosti podržavaju i bodre, pomažu i vole bezuvjetno. I ne znaju koliko mi to znači – pogotovo u najtežim trenutcima kada misliš da si sam.
Mjesto u kojem živim nedaleko je od Dublina i zove se Ashbourne. Odmah mi je na prvu taj gradić sjeo te me malo podsjetio na Forli, mjesto u kojem sam živjela dok sam bila u Italiji. Ovo je mala zajednica prožeta brojnim nacionalnostima, od Iraca i Poljaka do Talijana i Indijaca, dok moju suživotnu okolinu čine Hrvati. Na početku nas je u kući bilo šestero, i to iz istoga grada. No život s drugim ljudima nije nimalo lak, pogotovo ako ih otprije ne znaš, kao što je bio moj slučaj.
Odmah sam kliknula s dvoje cimera, odnosno s parom koji je stigao nekoliko mjeseci prije mene. I tako sam im zahvalna na prijateljstvu i na svim našim druženjima. Upravo sam s njih dvoje proslavila svoj 25. rođendan.
Za nas iz Hrvatske Njemačka i Irska obećane su zemlje – barem po silnim pričama što sam ih čula od osoba koje znam i što sam ih pročitala od osoba koje ne znam. Tamo negdje je bolji život. Naravno da sam to i sama željela za sebe. Tko ne bi? Međutim, jedno su tuđe priče, a drugo je vlastita priča. Moja počinje ovako: ''Nisam imala visoka očekivanja, a bome ni ovako niska.''
(nastavak slijedi)
