Prvi put sam otišla živjeti u Veliku Britaniju na sedam tjedana dok sam bila na početku studija, drugi put sam provela završni semestar diplomskog studija u Italiji, a za treću destinaciju odluka je pala na Irsku. No ovaj put je bilo drugačije jer nije bilo povratnog datuma i karte.
Zašto Irska? Vrlo jednostavno – engleski je jezik službeni i smještaj uopće nisam morala tražiti zahvaljujući tati i pomoći njegova bivšeg kolege koji tamo živi. Zapravo je London oduvijek bio san, ali zbog Brexita i ovih okolnosti Irska se očigledno činila kao pametnija opcija. Slično vrijedi i za Italiju.
Zaljubila sam se u tu zemlju koliko je očaravajuća na svakom koraku, ali ne govorim dovoljno dobro jezik, vrlo bih teško našla posao u struci te trenutačno ekonomsko stanje nije baš za svaku pohvalu.
Zašto sada? Odmah nakon obrane diplomskog rada složila sam životopis na engleskom jeziku i počela sam tražiti poslove. Nisam željela početi raditi u Hrvatskoj jer se dovoljno poznajem – ostala bih tu jer u meni je i dalje mrva onog našeg mentaliteta koja kaže ''ne idi nikamo, dobro je, može i gore''.
Sada je bilo idealno vrijeme jer su fakultetske obveze bile iza mene, a ništa me drugo nije vezalo za ostanak osim obitelji i prijatelja. Nakon nekoliko mjeseci neuspješne potrage za poslom od kuće, sredinom siječnja uputila sam se za Irsku. Ali ova ''treća sreća'' nije se pokazala i mojom irskom srećom.
Bio je to utorak koji nikada neću zaboraviti. Roditelji su me otpratili na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu te smo se sve troje sa suzama na obrazima opraštali ispred autobusa koji je išao za Budimpeštu. Više-manje sam plakala čitavim putem jer sam bila svjesna da skorijeg povratka nema i da prvi put nećemo proslaviti moj rođendan zajedno. Kada sam stigla na aerodrom, već sam se polako smirila, ali grč u želucu bio je tu – istovremeno od tuge i od uzbuđenosti.
Za nas iz Hrvatske Njemačka i Irska obećane su zemlje – barem po silnim pričama što sam ih čula od osoba koje znam i što sam ih pročitala od osoba koje ne znam. Tamo negdje je bolji život.
Srećom, znala sam već kako soba i kuća izgledaju, tako da tu prvotnog šoka nije bilo. No šok je uslijedio te noći. Grijanje, odnosno radijatori u sobi i kupaonici nisu radili, nije više bilo tople vode – što sam shvatila tek nakon što sam već bila ispod tuša. Kuća je kao skoro svaka u Irskoj koja kao da je od papira, a to znači da hladnoća vrlo lako prodire. I tako sam se smrzavajući s tri sloja odjeće tresla ispod popluna i plakala skupa s mamom na telefonu.
Roditelji su isto cijeli dan bili potreseni, a kako i ne bi kada im je jedino dijete otišlo tako daleko od svog doma. Ali imam tako fenomenalne roditelji koji me u potpunosti podržavaju i bodre, pomažu i vole bezuvjetno. I ne znaju koliko mi to znači – pogotovo u najtežim trenutcima kada misliš da si sam.
Mjesto u kojem živim nedaleko je od Dublina i zove se Ashbourne. Odmah mi je na prvu taj gradić sjeo te me malo podsjetio na Forli, mjesto u kojem sam živjela dok sam bila u Italiji. Ovo je mala zajednica prožeta brojnim nacionalnostima, od Iraca i Poljaka do Talijana i Indijaca, dok moju suživotnu okolinu čine Hrvati. Na početku nas je u kući bilo šestero, i to iz istoga grada. No život s drugim ljudima nije nimalo lak, pogotovo ako ih otprije ne znaš, kao što je bio moj slučaj.
Odmah sam kliknula s dvoje cimera, odnosno s parom koji je stigao nekoliko mjeseci prije mene. I tako sam im zahvalna na prijateljstvu i na svim našim druženjima. Upravo sam s njih dvoje proslavila svoj 25. rođendan.
Za nas iz Hrvatske Njemačka i Irska obećane su zemlje – barem po silnim pričama što sam ih čula od osoba koje znam i što sam ih pročitala od osoba koje ne znam. Tamo negdje je bolji život. Naravno da sam to i sama željela za sebe. Tko ne bi? Međutim, jedno su tuđe priče, a drugo je vlastita priča. Moja počinje ovako: ''Nisam imala visoka očekivanja, a bome ni ovako niska.''
(nastavak slijedi)
