Ljudima je ponekad teško izaći iz komfor zone, ali kad skupimo hrabrosti i zakoračimo malo izvan monotone svakodnevice, brzo pronađemo sebe i počnemo se razvijati u smjeru kojeg smo sami odabrali. A onda postanemo čvršći, definiraniji i u konačnici – ponosniji.
Napokon dolazim na red u jednoj lapadskoj trgovini, a blagajnica me pita: „Saket?“ Zbunjeno gledam jer mislim da mi želi podvaliti nešto s aktivne prodaje. „Ne, hvala, to je sve“, odgovaram gospođi i pokušavam u ruke naslagati sve što sam kupila. „Sigurno ne želiš saket?“, ponovno me pita blagajnica, a ja tek tada shvaćam da mi želi ponuditi vrećicu.
U menzi uzimam komad pohanog bijelog mesa, a gospođa me pita: „Biži?“, ponovno je zbunjeno gledam. Mislim si „zašto me tjera, jesam li došla preko reda?“ Tek tada shvaćam da mi želi ponuditi grašak na bijelo kojega studenti najčešće biraju uz pohano.
S istoka na jug
Bilo je puno takvih situacija, ali brzo sam se prilagodila i postala „sinjorina iz Slavonije“. Od malih nogu sam znala da ću svoj život posvetiti pisanju, medijima i javnim nastupima.
U srednjoj školi sam znala da svoju karijeru želim izgraditi u medijima pa sam počela razmatrati opcije za osobni i profesionalni razvoj. Sveučilište u Dubrovniku me toliko privuklo da sam odlučila napustiti Slavoniju i pet godina provesti na drugom kraju Hrvatske. Danas bez sumnje mogu reći da sam donijela najbolju moguću odluku.
U početku nije bilo lako. Činilo mi se kao da sam došla u neku drugu državu. Postoje brojne predrasude o Slavoniji i Slavoncima. Većina ih nije točna, ali moram priznati da neke jesu. Slavonija je, mogli bismo reći, hrvatska Mezopotamija: nekad riznica žita, a danas pustinja.
Život počinje jako rano, imate osjećaj kao da svi brže-bolje ustaju kako bi mogli zaraditi za kruh. Ne volim generalizirati, ali mnogi Slavonci su konstantno zabrinuti. Krpa se kraj s krajem, posla ima sve manje, a ogromna polja gdje se nekad zlatilo žito, danas zjape prazna.
"A gdje trčiš, u Irsku?"
Ponekad imam osjećaj da se ljudi srame obuti čizme i uhvati se poljoprivrede i stočarstva pa ostavljaju obitelji i trbuhom za kruhom odlaze u Irsku, Njemačku, Kanadu i ostale obećane zemlje. Takav dojam o Slavoniji imaju i Dubrovčani.
Mnogi su, kada sam rekla da dolazim iz Valpova, pretpostavili da sam u Dubrovnik došla raditi sezonski posao. Na kraju sam stvarno svako ljeto ostala raditi sezonski posao.
Akademska godina je bila rezervirana za volontiranje u struci, a ljeto za sezonske poslove. Okušala sam se u raznim poslovima, od kuhinje do promotorice. Treba probati sve u životu, svako iskustvo nas oblikuje i pomogne nam da shvatimo kako život zapravo funkcionira.
Sjećam se jedne od prvih kava poslije predavanja.S prijateljim šetam prema kafiću. Hodam brže, iz navike. Prijatelji se vuku s noge na nogu, a jedan mi dovikuje: „A gdje ti trčiš. U Irsku?“. Bilo je simpatično, natjeralo me da usporim tempo.
Upravo to usporavanje je jedna od najboljih stvari kojima me Dubrovnik naučio. Život ne počinje prije 10 sati, ljudi imaju puno više vremena za sebe. Svi se doimaju puno smirenijima, sretnijima i zadovoljnijima.
Ako te netko pozove na kavu, računaj da ti treba barem tri slobodna sata. Dubrovčani su zaljubljeni u svoj Dubrovnik. Koliko god dan bio težak, čovjek se mora osjećati bolje kada s Boninova pogleda prekrasno plavo prostranstvo obasjano suncem.
Htjela sam studirati novinarstvo. 2016., kad sam upisivala fakultet opcije su bile Zagreb, Varaždin i Dubrovnik.
Nikad nisam bila u Dubrovniku. Gledala sam ga u tv prilozima kad bi ga opisivali kao najljepši grad u Hrvatskoj, pretrpan turistima i obilježen etiketom paprenih cijena. Svako ljeto možemo vidjeti slike računa iz dubrovačkih kafića i restorana koje objavljuju povrijeđeni domaći turisti. Kava 20 kuna?! Pizza 80?!
Putovala sam Europom i sa sigurnošću mogu potvrditi da je Stradun jedna od najljepših ulica u Europi. Kad bi netko kritizirao dubrovačke cijene, uvijek bih ga upitala: „A koliko bi platio kavu da sjedneš ispod Eiffelovog tornja?“ Usporedivo je.
Tada sam imala 19 godina i trebala zakoračiti u samostalni život. Dubrovnik u to vrijeme nije imao studentski dom pa sam morala pronaći privatni smještaj. Roditelji nisu bili oduševljeni idejom na studiram 600 kilometara od doma.
Zašto bih studirala u Dubrovniku, kad mogu u Zagrebu? Život će mi biti jeftiniji, bliže sam doma, mama svaki vikend može skuhati pun lonac sarme i donijeti mi ga za dva sata. Međutim, bila sam ustrajna u svome naumu. Bio mi je rođendan kad je izašla konačna lista studenata primljenih na Odjel za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku.
Ponekad treba izaći iz zone komfora
Sunčani Dubrovnik je savršeno mjesto za studiranje. Studenti pomoću iksice i kulturne iskaznice mogu besplatno uživati u prekrasnim prizorima krajnjeg juha. Povijesne zidine, bogata kulturna i povijesna baština, otok Lokrum, kino, kazalište, nestvarno lijepi Elafiti... u pet godina nisam stigla obići sve što Dubrovnik nudi.
U Dubrovnik dolazi puno različitih nacionalnosti i kultura. Otvoreni su prema međunarodnoj suradnji pa se na Sveučilištu mogu upozonati mladi ljudi iz cijeloga svijeta. Ponekad sam imala osjećaj da sam u centru svijeta.
Kad je počela zdravstvena kriza rekli su da je Grad zaspao. Ja bih rekla da se tek onda probudio. Zadnje dvije godine sam imala priliku upoznati Dubrovnik više nego ikad prije. Mislim da je ta situacija pomogla da Grad prodiše.
Nakon što sam diplomirala i preselila u Zagreb, ostala sam u kontaktu sa Sveučilištem. Nije bilo lako napustiti sve te prekrasne ljude; prijatelje, profesore i sve one koji su mi pomogli da se prilagodim. Sa sobom sam ponijela nezaboravno iskustvo. Dubrovnik me promijenio na bolje. Osamostalila sam se i počela disati punim plućima..
U Dubrovnik ću se uvijek rado vraćati. Ne mogu dočekati da prošećem Vojnovićem, sretnem drage ljude i pogrešnim naglaskom im postavim najpoznatije dubrovačko retoričko pitanje: „Kenova, ljudi?“, a onda sjednem u What's up na najfiniju kavu i u Prešu na prvoklasnu pohanu palačinku.
Adio, Dubrovniče, naša avantura je gotova, ali vidimo se uskoro!
