Sve su to pitanja koja se ne bi smjela postaviti baš nijednoj ženi. Nijednoj. Nikada. Osim što je to privatna stvar svake žene i svakog para, guranje nosa u nečiji krevet izuzetno je nepristojno. Hoće li se neki par odlučiti na djecu, samo je njihova stvar. Možda naprosto nisu spremni, možda su odlučili da ne žele jer shvaćaju da roditeljstvo nije ultimativni cilj bivanja na ovom svijetu, možda nemaju financijske mogućnosti ili se možda, ono što je i najteže, bore s neplodnošću.
Ako je riječ o paru koji se bori s neplodnošću, takvo jedno neukusno pitanje može im uništiti možda baš onaj jedan dan kada su odlučili biti pozitivni, kada su se odlučili nadati, kada možda čekaju rezultate pretraga.
ŠTO JE NEPLODNOST I ZAŠTO SE JAVLJA?
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, neplodnost je bolest koja označava nemogućnost ostvarivanja trudnoće. Prepoznaje se kada se trudnoća ne može ostvariti dulje od godinu dana ili dulje od šest mjeseci kod žena koje su starije od 35 godina, kao i u situacijama da je došlo do trudnoće, no česti su spontani pobačaji.
U jednakoj mjeri može zadesiti i muškarce i žene. Kod muškaraca će se primijeti manji volumen sjemena i drugačiji miris, a kod žena neredovite menstruacije nejednakog intenziteta, iscjedak iz dojki i slično. Najvažnije je potražiti liječničku pomoć kako bi se napravio spermiogram, ultrazvučni pregled žena i njezin hormonski status.
Iako se čini kao da je posljednjih godina neplodnost parova u porastu, ne postoje točni podaci o tome. Stručnjaci smatraju da se samo ona sve više otkriva zbog toga što se parovi zbog najčešće ekonomskih razloga kasnije odlučuju na djecu pa tada zalaze u godine u kojima je začeće ponešto otežano. Tada sve češće traže pomoć, pa se upravo zato i uspješnije liječi.
Prije nego što idući put pitate neku ženu kada će beba, stanite. Možda se upravo bori s neplodnošću.
Liječenje neplodnosti uglavnom uključuje neku od medicinski potpomognutih oplodnji, a kod parova koji su već u kasnim tridesetima to su najčešće inseminacija i in vitro fertilizacija (IVF) ili intracitoplazmatska injekcija spermija (ICSI).
Osim što to zahtijeva i poveća financijska sredstva, čitava je priča iznimno iscrpljujuća za par koji prolazi kroz to, bilo da prolazi kroz neku od metoda potpomognute oplodnje ili još pokušava zanijeti prirodnim putem.
Svakodnevno se susreću s osjećajima bijesa, nemoći, krivnje, depresije i s neopisivim pritiskom okoline, čak i kada ona misli da „samo postavlja bezazlena pitanja“. Jasno, sve to puno teže pada ženama jer su one te čije tijelo mora prolaziti sve te promjene, što često uključuje i hormonske injekcije.
Posljednje što treba ženama koje se suočavaju s time jest zadiranje okoline u njihovu intimnu, pa makar se radilo i o obitelji. Ono što im treba jest iskustvo drugih žena koje su prošle nešto slično, stalna podrška partnera, ali i nada u budućnost koja i s bebom i bez bebe za njih može biti ispunjena.
STRIP KOJI OSLIKAVA STVARNOST
Upravo su to prepoznale i autorice stripa Nikad ništa ne ide po planu, Lucile Gorse i Emma Tissier, francuske književnica i ilustratorica čije djelo u Hrvatsku donosi izdavačka kuća BookGlobe, specijalizirana za stripove.
Strip prati mladi bračni par Elenu i Gusa, za koji se nedavno život činio kao iz bajke. Imaju dobre poslove i uspješne karijere, brojnu obitelj i, ono najvažnije, istinski se vole. No kada odluče poraditi na djetetu, stvari se počinju komplicirati. Eleni su dijagnosticirani policistični jajnici, koji otežavaju začeće.
Kako bi barem naoko čitavu situaciju učinili zabavnijom, projekt pokušaja začeća nazivaju Petar Pan. I dok su u početku puni nade, kako vrijeme prolazi, tako ona kopni. U nekim situacijama dolazi do eskalacije jer je Eleni dosta toga što ona mora prolaziti sve to, što je ona ta koja mora primati injekcije i konstantno odlaziti na preglede, dok Gus, kako se čini, samo nastavlja sa svojim životom, radi i čita novine nakon posla.
Ne pomažu ni pitanja okoline, priče o parovima koji su uspjeli jer „svatko zna nekoga tko se dugo borio i onda bum – eto bebe kad su se najmanje nadali“. Nekih su dana bezvoljni, nekih dana nastoje nastaviti sa svojim životom, okupirati se odlascima na sajmove, večere, kino. Uvjeravaju sami sebe da će sve biti u redu, neovisno o tome hoće li postati roditelji ili ne.
Posebno je to što nam autorice ne nude sretan ili nesretan završetak. Jer, u konačnici, svaki par za sebe odlučuje što je za njega kraj – borba do kraja, posvajanje ili odustajanje.
U svakom je stripu iznimno važan kvalitetan spoj riječi i crteža, a u ovom je djelu to napravljeno uistinu maestralno. Čitajući strip, primijetit ćete čitav raspon različitih boja koje prate emocionalni tsunami kroz koji prolaze Elena i Gus. Naime, autorice su odlučile koristiti teoriju američkog psihologa Roberta Plutchika, koji je pokušao klasificirati opće emotivne reakcije. Prikaz likova u ovoj priči temeljen je na njegovu kotaču emocija i paleti boja koju im je pripisao.
Tako su boje poput žute i zelene korištene kada se Elena i Gus nadaju, prijelaz od zelenih prema plavima koristi se kada je prisutan strah, zebnja, rastresenost. Ljubičasta je tu da izrazi bol i tugu, a naginjanje prema crvenim tonovima iskazuje ljutnju, bijes i prezir.
Sve su to normalne reakcije osoba koje se bore s neplodnošću. Ako ste i vi jedna „Elena“, znajte da niste sami. Ako, pak, poznajte „Elenu“, nemojte joj trljati sol na ranu. Jer, kako kaže naše junakinja, i jedno Sretno! ili jedan osmijeh bilo bi i više nego dovoljno.
