Jeste li primijetili da oko nas ima sve više blizanaca? Čitavo svoje školovanje poznavala sam jedne blizanke i jedne trojke, a danas poznajem dosta žena koje su na svijet donijele blizance. Nije to samo moje subjektivno mišljenje, i ne pričinja mi se. Blizance ćete vidjeti u gotovo svakom razredu. I neka je tako. To znači da njihovi roditelji nisu odustali od želje da imaju brojniju obitelj.
Broj blizanaca dramatično se povećao posljednjih 30 godina. Brojke za Hrvatsku nisam uspjela pronaći, ali sam pronašla podatak da je stopa rođenja blizanaca od 1980. do 2009. godine u Sjedinjenim Američkim Državama porasla za nevjerojatnih 76 posto! Osamdesetih se rađao jedan par blizanaca na 53 jedinaca, a danas je to jedan na 30 jedinaca.
Dvije trećine te brojke stručnjaci objašnjavaju sve većom uporabom lijekova za povećanje plodnosti, kao i postupcima potpomognute oplodnje. Ostatak se pripisuje sve starijoj dobi rodilja koje imaju veće šanse da rode dvojke.
Još sam jedan podatak našla koji ide u prilog ovoj tezi - da su mnogi blizanci oko nas rezultat divnih napora doktora: Šansa da ćete u IVF postupku dobiti blizance je 12,5 posto, dok je kod prirodnog začeća 3,5 posto.
Sve su to brojke koje sam našla, nisam ništa izmislila, no naravno da brojke iz SAD-a nisu nužno jednako onima iz Hrvatske.
Koliko žena znate da su zatražile pomoć doktora u vezi sa "zatrudnjivanjem", kako to neformalno neki zovu? Pogađam da znate možda jednu, najviše tri. Znate li koliko sam poznanica srela u tim ordinacijama za IVF tijekom godina? Mislim da govorim o brojci 20. Toliko biste ih i vi sreli.
Nisi me tu vidjela, kazala je svaka. Poštivala sam to, čak ni sa suprugom nisam komentirala.
Svi se u javnosti prave da je sve OK i da se ne događa baš ništa. Intimna je to stvar, bolna štoviše, apsolutno razumijem da se time ne razmahuješ okolo. Nije ni meni bilo do dijeljenja naše priče javno, međutim znali su svi bližnji što se događa. Neki od tih bližnjih također su se borili s tim, i tek kad sam ja rekla što je posrijedi, skočili su i rekli: Ajme, i mi to prolazimo.
Čekaonice su pune. Liste čekanja su po šest mjeseci naviše u bolnicama, dok kod privatnika možete doći na red valjda sutra. I tamo je sve fino popunjeno unatoč cijeni od 12.000 do 18.000 kuna po postupku. Gužva je jer je problem izuzetno čest.
A tko je u tim čekaonicama? Vaše poznanice, prijateljice, kolegice, sestre! Zašto to ne znate? Jer je to sram i grijeh.
Sjećam se jedne djevojke koja je ležala sa mnom u bolnici na dan aspiracije (vađenja jajnih stanica). Bila je nervozna, u čekaonici nisam vidjela da je partner došao s njom, a treba ti netko kasnije da te isprati jer bol zna biti neizdrživa kad anestezija popusti. Kako smo pričale da nam brže prođe vrijeme, skužila sam da je došla iz malog mjesta pored Splita, pa sam je pitala kako to da su tu na postupku, a ne u Splitu.
Neplodnost nije grijeh. Nije sramota. Ništa više nego što je sramota dijabetes ili tumor. Biste li čovjeku koji ima dijabetes ili tumor rekli da je grijeh otići doktoru, da je sramota liječiti se?
U Splitu nas netko može sresti, izgovorila je pomalo plaho. Suprug i ja smo vjenčani već 5 godina i nikako da dođe dijete. Jedva sam ga nagovorila da se ode pregledati i ispalo je da je njegov spermiogram jako loš. A svi u selu gledaju u mene sa sažalijevanjem i šapću da je jadan oženio jalovu. To nije priča iz 1918. godine, nego kojih stotinjak godina kasnije.
Došli smo tu pod uvjetom da nitko ne sazna od srama. Svima lažemo da smo na odmoru po tri tjedna, koliko traje postupak. Ali tu je on, eno ga ispred bolnice, samo neće da uđe jer ima i tu doktora iz našeg mjesta, bila je sva tužna dok je to govorila, a ja sam gutala knedle i hrabrila je. U tom trenutku nikom ne treba nikakav komentar o ženama, pravima, selima i mentalitetima. Čuješ to, zagrliš je, ajmo dalje, nisu moja posla.
Drugom zgodom, prijateljica koja je katolkinja i mojih godina, živimo u istom gradu i imamo istu borbu na leđima tih godina, rekla mi je kako je razmišljala o tome, ali ne želi dobiti dijete umjetnom oplodnjom. Crkva, naime, to smatra velikih grijehom i to nikad neće moći biti "Božje dijete" jer "Bog očito ne želi da ja rodim".
Nije ni meni bilo do dijeljenja naše priče javno, međutim znali su svi bližnji što se događa. Neki od njih također su se borili s tim, i tek kad sam ja rekla što je posrijedi, skočili su i rekli - ajme i mi to prolazimo.
Pogledala sam je u šoku, nijema. Ona toliko silno želi dijete, a ne želi potražiti pomoć samo zato što religija kojoj pripada to ne podržava! Ista ona smije se Jehovinim svjedocima kad odbiju transfuziju krvi u bolnici. Misli su mi se kaotično vrtjele po glavi, nisam znala što da kažem jer ne mogu razumjeti kako netko dopušta da mu vjera toliko brani sreću. No svatko ima svoj put, poštujem, iako mi je žao nekad zbog te silne tuge gledati je.
Sve ostale prijateljice i katolkinje koje znam da su imale problema s neplodnošću potražile su doktora. Znam jer su me pitale za savjete, nisu kažu imale koga drugog jer nitko nema taj problem, uz ono obvezno: Molim te, o ovom NIKOM, ni mojoj mami. Sve su krstile djecu i sad su ona "Božja djeca".
Shvatila sam da moram progovoriti i javno. Jedan od pet parova u Hrvatskoj potraži pomoć doktora! A mi se svi pravimo da se to ne događa. Pa žene budu same sa svojim mislima, uvjeravaju supružnike da nije kraj svijeta, da je možda problem na njegovoj strani, da se sve može riješiti.
Najveća pomoć mnogima ženama u ovome su internetski forumi na kojima žene anonimno dijele svoje priče i tu negdje shvatiš da nisi sama, skupljaš informacije… i nazoveš telefon za naručivanje na prvi pregled.
Počela sam o borbi s neplodnosti govoriti na Instagram storijima, kasnije i u jednom časopisu za mame, a sad i ovdje. Javlja mi se sve više i više žena, zahvaljuje jer o tome govorim, jer nisu same, jer mogu s nekim podijeliti strahove, jer mogu nekom nepoznatom priznati da imaju dvoje IVF djece u malom selu u Slavoniji, tamo gdje je jedna žena prije deset godina priznala da je začela umjetno pa njezino dijete svi u selu nekad zovu onakvim djetetom.
Neplodnost nije grijeh. Nije sramota. Ništa više nego što je sramota dijabetes ili tumor. Biste li čovjeku koji ima dijabetes ili tumor rekli da je grijeh otići doktoru, da je sramota liječiti se?
Djeca začeta IVF-om nisu umjetna, nemaju šest ruku i tri oka, nemaju psihičke poremećaje ništa više nego druga djeca, nisu neinteligentna, nisu "onakva". "Onakvi" ste samo vi s tim komentarom.
