Većina djece značajan dio svoga slobodnog vremena provodi na internetu gdje se kriju brojne opasnosti. Upravo zato nastoji se osvijestiti javnost i educirati djecu o opasnostima koje se kriju u online svijetu. Od neprimjerenog sadržaja, nasilja preko interneta pa sve do komunikacije s nepoznatim osobama.
Djeci treba objasniti kako moraju biti na oprezu jer nisu svi ljudi dobronamjerni. Potrebno je osvijestiti im postojanje takvih ljudi i ukazati na opasnosti koje povremeno prijete u vanjskom svijetu jednako kao i u virtualnom, iako se dijete možda nikada neće susresti s takvim ljudima.
Roditelj bi trebao bit spreman kada dođe trenutak pripremiti dijete na moguće scenarije te ga naučiti kako reagirati u određenim situacijama. Na taj način dijete će biti spremno i imati će samopouzdanja jer će znati što sve može očekivati.
Roditelji su itekako svjesni opasnosti koje vrebaju, no moraju dijete pripremiti za samostalnost bez prevelike paranoje koja može biti veliki teret za dijete
Budući da djeca najradije uče kroz priču, slikovnicu i kroz konkretne primjere, to je najbolji način kako možemo pripremiti dijete za moguće situacije, a koje za dijete nisu toliko zastrašujuće. Uz to potrebno je s njima napraviti plan i mogućnosti rješenja eventualne situacije, odnosno problema koji se može dogoditi.
S pitanjima poput "Što bi ti napravio/la da ti neki nepoznati čovjek ponudi prijevoz do kuće, a vani pada kiša?" ili "Što bi napravio kad bi se izgubio u trgovačkom centru?", "Sam si kod kuće i netko ti pozvoni na vrata?" najbolje ćemo vidjeti kako djeca razmišljaju i treba li im pomoći u tome.
Važno je da tijekom razgovora budemo podržavajući, ohrabrujući i da utješimo dijete ako primijetimo da ga ovakve stvari uznemiravaju i muče. U razgovoru uvijek treba spomenuti da se ovakve stvari moraju reći roditeljima koji će im uvijek pomoći, ističe dječja psihologinja Žana Pavlović.
PRAVOVREMENI RAZGOVOR
Iako se djeca iste dobi razlikuju se po svojoj zrelosti, postoji idealna godina kada bi roditelj trebao započeti razgovor o ukazivanju na potencijalne opasnosti u vanjskom svijetu. Najbolje je vrijeme kasna predškolska i rana školska dob kad djeca i prirodno žele znati sve više, a i njhov kognitivni razvoj im to dozvoljava, objašnjava psihologinja.
Ovo je vrijeme kad se djeca osamostaljuju, kreću sami u svijet izvan obitelji. Idu prvi puta samostalno do trgovine, kreću u školu ili na izvanškolske aktivnosti. U tom periodu obično ostaju i sami kod kuće. Neka to ne bude jednokratni razgovor ili čitanje priča slikovnica.
Roditelji su itekako svjesni opasnosti koje vrebaju, no moraju dijete pripremiti za samostalnost bez prevelike paranoje koja može biti veliki teret za dijete. Paranoičan roditelj strah, tjeskobu i anksioznost može prenjeti na dijete koje može odrasti pod staklenim zvonom. Na taj način može biti narušeno djetetovo samopuzdanje i samostalnost. Upravo je to jedna od grešaka mnogih roditelja.Kasna predškolska (6,5-7 g) i rana školska dob je najbolje vrijeme kada bi roditelj s djetetom trebao započeti razgovor o ukazivanju na potencijalne opasnosti u vanjskom svijetu.
BEZ ZASTRAŠIVANJA DJECE
Roditelji zastrašuju djecu preuveličavanjem priča ili koriste ovu metodu prilikom odgoja djece. Zbog toga se mogu pojaviti specifične vrste strahova ili čak fobija vjerujući da su npr. park, ulica, aerodromi, koncerti... neka strašna mjesta jer se tamo događaju strašne stvari poput otmice, ubojstva, zlostavljanja.
Drugi pak negiraju eventualne probleme smatrajući da se ništa strašno ne može dogoditi njima pa ni njihovu djetetu jer ''toga nema kod nas", što je također česta zabluda mnogih roditelja. Neki roditelji ne razgovaraju s djecom o tome jer misle ako se o tome ne govori, da to ne postoji.
