Opus Ekatarine Velike danas spada u opću kulturu, njihova poetika neprestano osvaja nove generacije - u prvom redu zato što ta poetika slavi individualnu emociju i svakom dopušta da u njoj razvije vlastiti doživljaj stvarnosti, stoji u najavi.
Uz zasluženu slavu koju je EKV uživala i još uživa kao kultni bend novoga vala, zanimanje medija i publike izazivala je i tragična sudbina većine njezinih članova koji su umrli u najboljim godinama, mahom kao žrtve droge.
Posljednja je otišla klavijaturistica Margita Stefanović Magi, ujesen 2002. u 43. godini života. Način na koji je Magi živjela i umrla predmet je brojnih kontroverznih tumačenja. Mada se čini da se o njoj sve znalo još za života, kontroverze su s vremenom rasle: neki su je proglašavali "najvećom umjetnicom", a drugi "najgorom narkomankom".
Knjiga 'Magi: Kao da je bila nekad', biografija klavijaturistice beogradske glazbene skupine Ekaterina Velika iz pera novinara Dušana Vesića, upravo objavljena u Hrvatskoj u izdanju Naklade Ljevak, potresno je svjedočanstvo o golemom talentu, karijeri, životu i tragičnom kraju princeze ex-Yu rocka Margite Stefanović Magi
Tko je dakle bila Margita Stefanović Magi i što se s njom zapravo dogodilo?
Odgovarajući na to pitanje u svojoj knjizi "Magi: Kao da je bila nekad", podnaslovljenoj kao 'Ilustrirana drama u 5 činova', istaknuti beogradski glazbeni novinar Dušan Vesić ispisao je važno i potresno štivo o velikim mukama, blistavom daru i tragičnom kraju najveće heroine jugoslavenskog rock 'n' rolla.
Margita Stefanović – za nekog Magi, za nekog Maga, za nekog Magična, za nekog Glazba, za nekog Magija, za nekog Muza, Misao, Moć, Misija –najtužnija je beogradska umjetnička sudbina, piše Vesić.
Jedna od dvije najstrašnije sudbine jugoslavenske i srpske rock-kulture i najljepši i najtragičniji rekvijem ispisan na beogradskom asfaltu, Margita je prva umjetnička princeza izašla iz stabilne beogradske srednje klase i simbol jedne generacije koja se nije snašla u lažima:
Ona je epilog nestvarnih osamdesetih. Ona je posljedica sreće koju smo imali da se država Jugoslavija nije miješala u popularnu muziku. Ona je epilog tržišnog načina tretiranja umjetnosti u Srbiji. Ona je primjer kako ovdje prolaze drugačiji. Ona je upozorenje, znak, primjer, pouka, ističe Vesić.
Tamo gdje većina reagira sentimentalno i bez odmaka idealizira, Vesić nudi činjenice, do u detalje provjerene i skupljene silnom i kod njega odavno poznatom marljivošću. No on nipošto nije klinički hladan i udaljen od svoje teme – od osobe o kojoj piše: tamo gdje su drugi cinični, on nudi humanost i razumijevanje.
Ispod svih detalja, ispod fakata, imena i događaja promalja se zato emocija, mnogo jača i mnogo dublja. Autorova suosjećajnost velika je koliko i diskretna, baš kao i njegova suživljenost sa stvarnom ličnošću koju su toliki promatrali iz daljine, a nije ju poznavao nitko, stoji u najavi.
