Sjećam se trenutka kad su me nakon dijagnoze smjestili u bolničku sobu. Nisam imala nikakve stvari sa sobom, doma nisam imala vrećicu sa stvarima za bolnicu ko moja mama. Bila sam u crvenoj majici na volane, trapericama i balerinkama. Planirala sam ići na kavu, a ne ostati u bolnici.

Sat vremena ranije čovjeku na magnetskoj rezonanci rekla sam da je statistički nemoguće da imam multiplu sklerozu. Ali – prc, baš prc, ne znam to bolje reći, statistika je vrlo često samo statistika.

Sjedila sam na krevetu jer bilo mi je neugodno leći na čistu posteljinu u odjeći u kojoj sam trebala sjediti na suncu.

Trebalo mi je donijeti pidžamu, četkicu, pastu za zube, vlažne maramice, papirnate ručnike, veš, gumicu za kosu. Bože, ne mogu cijeli dan biti raspuštene kose... I neke šlape, nešto. Svi su se raštrkali, otišli mi nabavljati sve što treba jedan čovjek u bolnici, a ja sam sjedila na krevetu.

Multipla skleroza? Što ja znam o multiploj sklerozi. Završit ću u kolicima? Autoimuna je. Što to uopće znači, ja napadam samu sebe?

Upisala sam svoju novu dijagnozu u Google i skrolala, čitala. A onda se na dnu pojavilo povezano pretraživanje – "multipla skleroza smrtnost".

Sklonila sam mobitel. Bila sam puna neznanja i pitanja na koja ne znam odgovor i još uvijek nespremna saznati hoću li ja možda umrijeti za koju godinu, je li to stvarno to?

Opet sam ga uzela u ruke desetak minuta kasnije. Kliknula sam.

"Kada odgovaramo na pitanje je li multipla skleroza smrtna, tu imamo i dobre i loše vijesti." Jebem ti. Jebem ti.

Opet sam sklonila mobitel.

Ali... ako su neke vijesti dobre, znači da imam još vremena. Pa da, sigurno nije dobra vijest da imam još pet godina. U kojem je svemiru nešto takvo dobra vijest?

Opet sam uzela mobitel u ruke i nastavila čitati. U prosjeku sedam godina manje. Pa dobro, već sam si cigaretama svjesno kratila život, nije ovo tako strašno. Neću umrijeti, dobro je.

Onda je na krevet do mog ubrzo došla cura s mojom dijagnozom. Nije mogla puno toga, mogla je jako malo toga. Neću umrijeti, ali to će biti to? Je li to moja budućnost? Jesam li spremna za to?

U sobu je ušla moja doktorica. Vjerojatno je skužila moj pogled, u zraku je sigurno osjetila moj ogromni strah. Nekoliko minuta kasnije držala me za ramena i govorila: Majo, to ne moraš biti ti. To nećeš biti ti.

To neću biti ja.

MOĆI PA NE MOĆI

Bolio me svaki dio tijela, hodala sam jedva ili nikako, koljena sam htjela odsjeći, ispadale su mi stvari, prstom nisam mogla pogoditi nos, trnula sam, u glavi mi je bila magla, ali to neću biti ja.

Tako su mi rekli, vjerovala sam im, tako sam uostalom odlučila i nijedna druga opcija nikad nije postojala.

Nekoliko tjedana kasnije u moj je život preko kinoekrana ušetao Ramon Arroyo. On je čovjek koji je unatoč MS-u završio Ironmana i gomilu drugih utrka i koji mi je poručio da nikad ne smijem dopustiti da me bilo tko uvjeri da ne mogu napraviti nešto što želim napraviti.

Kažu da je jedan od najgorih osjećaja u životu nešto imati, pa nemati. Ista je stvar i s moći, pa ne moći.

Ja sam do svoje 29. godine mogla normalno hodati.

Probudim se, ustanem iz kreveta i onda hodam, vrlo jednostavno. A onda mi je netko uzeo te normalne korake i dao mi dvije noge kojima je sedam stepenica do stana postalo nemoguća misija.

Svaki put kad bi moja doktorica rekla idući korak u liječenju, moje pitanje bilo bi: I onda će nakon toga sve biti po starom?

Dugo nije bilo, uvijek je postojao još jedan korak, ali moja doktorica nije odustajala od tvrdnje da ću biti dobro, a ja nisam odustajala od toga da joj vjerujem. Znala sam da ću biti dobro, da ću opet normalno hodati, a onda i trčati, kao Ramon, samo možda malo manje.

Dva mjeseca kasnije bila sam dovoljno dobro da stanem pred Teu, svoju novu trenericu. Objasnila sam joj da ne mogu trčati, da ne mogu skakati i da ja mogu – lagano.

Tea je od prvog dana bila pametnija od mene. Svaki put je znala kad ja nešto stvarno ne mogu, a kad se samo bojim. To nije multipla, to si ti. Tako bi mi rekla i onda nisam imala izbora nego raditi marince, a Tea je rekla da ću i potrčati, neka samo budem strpljiva.

I njoj sam vjerovala i znala sam da hoću, a onda me jedan dan poslala na traku za trčanje i ja sam potrčala.

Dva mjeseca kasnije moj brat i moja sestra stali uz mene na startu moje prve utrke s dijagnozom. Bili su tu da me pridrže kad ne mogu. Ja se znam uhvatiti jednog pitanja i ponavljati ga do iznemoglosti.

- I vi stvarno mislite da ja mogu istrčati tih 6 kilometara? 

- Dosadna si. Možeš.


I njima sam vjerovala i istrčala sam tih 6300 metara, bez stajanja, a u cilju sam prvi put nakon dijagnoze onako stvarno, najstvarnije shvatila da ja opet mogu ono što nisam mogla. Osjećaj je bio nevjerojatno dobar i htjela sam da se ponovi, opet i opet.

Moći pa ne moći je grozno. Ne moći pa opet moći neopisivo je dobro.

I prolazili su tako mjeseci i nizale se situacije u kojima sam ja sebi dokazivala da opet mogu. Cijelo to vrijeme uz sebe sam imala ljude koji su vjerovali da mogu prije nego što sam ja sama u to povjerovala.

A ja sam vjerovala njima.

Ti ljudi veselili su se svakom mom uspjehu. Bili su sretni zbog mojih najbržih pet kilometara, zbog mojih prvih istrčanih 10 kilometara, pa 15, pa 17, pa polumaratona.

Ako se vratimo na početak ove priče, shvatit ćete da sam u svakoj situaciji uz sebe imala ljude, ljude koji su vjerovali u mene. To je u svakom slučaju ono što želim da shvatite.

Imala sam svoju mamu koja mi je odmah otišla spremiti onu kesu, tatu koji je rekao da sam budala kad sam ga nazvala na Svjetski dan MS-a i rekla da mi čestita. Ti nisi normalna, to ti neću čestitati, ali ću biti uz tebe. Tako mi je rekao.

Imala sam brata i sestru koji me godinu dana nisu puštali samu iz kuće iako sam najstarija, imala sam svoje prijateljice koje su mi kuhale, šetale sa mnom, pričale, slušale me, savjetovale. I svi su zbrajali moje kilometre.

U tome je cijelo vrijeme bila poanta, u tome još uvijek je poanta, u ljudima. Dobrim ljudima koji će vjerovati u vas, biti uz vas i pogurati vas kad je potrebno.

Ponekad ih je teško pronaći, ali ja sam ih pronašla i zbog toga sam sretna, zahvalna i mirna jer znam da će možda doći dan u kojem ću reći da više ne mogu, a oni će mi reći da mogu. I ja ću im opet vjerovati.

ZADAR

A sutra, već petu godinu zaredom, opet ću biti na mjestu na kojem se skupi baš puno tih dobrih ljudi, sa životima koji su inspiracija i motivacija, s pričama koje vas posrame, sa životnim borbama zbog kojih se i ne usudite reći da nešto ne možete ili da vam je nešto.

5. svibnja bit ću u Zadru i točno u 13 sati skupa s još 8999 ljudi potrčat ću za one koji ne mogu, potrčat ću za svog tatu koji zadnjih 17 godina nosi "titulu" paraplegičar.

Konačni je cilj utrke Wings for Life World Run izlječenje ozljeda leđne moždine. Kad se to dogodi, oni koji ne mogu opet će osjetiti kako je to moći – hodati, trčati, plesati, skakati...

Ovdje pričamo o velikim stvarima i neće se one dogoditi sutra, mi ih možda i ne dočekamo, ali bez obzira na to, utrka i ljudi u Zadru mogu vas naučiti puno.

Mogu vas naučiti da budete bolji ljudi, da više cijenite neke stvari poput običnih koraka, da ne parkirate na mjesto za osobe s invaliditetom, čak ni "samo na minut", da ne pomažete nekome prije nego što pitate treba li pomoć, da osvijestite da je nemogućnost hoda samo jedan od problema s kojim se bore osobe u invalidskim kolicima, da do vaše trgovine ne treba voditi sedam stepenica jer su vam, eto, baš lijepe, da ljudi mogu puno čak i onda kada se čini da ne mogu...

Zato dođite u Zadar, ako ne trčati, onda upijati dobru energiju, motivaciju i inspiraciju.

Gledajte dobre ljude na djelu, one koji znaju kako biti uz nekoga i vjerovati, i one koji znaju koliko znači imati nekoga tko će u vas vjerovati. Jer sve je u životu lakše kad su ljudi ljudine.

Maja Blažević
Maja Blažević