Osvaja biciklističke nagrade, druga je žena ikad u Hrvatskoj koja je odvozila Everesting, javljaju joj se sponzori za suradnje, u najboljoj je formi svog života, a nekad su joj nastavni sati Tjelesno-zdravstvene kulture bili noćna mora.
Ona je Kristina Koter, mlada žena koja se amaterski bavi biciklizmom i kroji svoj put prema višem i boljem.
Kristinu sam upoznala u petom razredu osnovne škole. Sjećam se da je već tada odisala nekom pozitivnom energijom i bila uzor mnogima, napose kada je bilo u pitanju njezino poznavanje njemačkog jezika.
Kasnije smo se susretale na gimnazijskim hodnicima, a jednom smo se slučajno srele i na hodnicima Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je studirala njemački jezik i književnost.
Život je stao na put i jedina komunikacija je bila preko društvenih mreža, a onda sam u drugoj polovici naših dvadesetih na fotografijama koje je objavljivala počela primjećivati velike promjene na njoj.
Izgubila je kilograme, učila i prakticirala jogu i preokrenula svoj čitav život. Potom je pak ušla i u svijet biciklizma. S godinama je izgledala sve bolje, kao da stari unatraške. Iako nismo bile u redovitoj komunikaciji, sam pogled na njezin trud i napredak bio mi je prava motivacija kada mi je bilo teško.
Putovanje prema zdravom žuvotu
Njezino putovanje prema zdravom načinu života, izvanrednoj tjelesnoj formi i značajnom poboljšanju nije došlo preko noći, no danas zna da se sve dogodilo s razlogom jer danas živi svoj najbolji život.
Prvi bicikl preuzela sam od starije sestre i kao dijete nisam bila avanturistički tip koji bi na biciklu provodio sve slobodno vrijeme. Koristila sam ga isključivo za odlazak na igralište ili, u višim razredima osnovne škole, za odlazak na bazene s prijateljicama u susjednu Sloveniju.
Nisam bila sportski tip, na Tjelesnom su me spašavale samo gimnastika, poligoni i vježbe mobilnosti. Tijekom studentskih dana neaktivnost se nastavila, jedino što sam odabrala jogu u sklopu TZK, a to mi je uvelike pomoglo u raznim aspektima života i današnjeg bavljenja biciklizmom i trčanjem, počinje Kristina svoju priču.
Nakon što po završetku fakulteta vratila iz Zagreba u rodno Međimurje, počela je istraživati razne vrste aktivnosti jer je njezin posao bio sjedilački, a kilogrami su se počeli nakupljati. Prvo je počela koketirati s fitnessom i aerobikom, ubrzo skinula višak kilograma i osjećala se odlično.
Slučajna ljubav prema biciklizmu
Baš kad sam pomislila da je to ono što mi je nedostajalo, počela sam primjećivati da se u mojem kraju sve više ljudi bavi biciklizmom i da osim fizičke aktivnosti, postoji i odličan društveni kolektiv oko tog sporta.
Slušala sam priče o izletima na mjesta na kojima još nikad nisam bila, gledala fotografije zanimljivih šuma, brda, beskrajnih poljskih putova i uzbudljivih cesta. Kako sam redovnim odlascima na treninge u teretanu i povremenim trčanjem po kvartu dobila dobru kondiciju, odlučila sam pružiti biciklizmu priliku i vidjeti ako to zbilja je za mene, govori nam.
Prvi bicikl posudila je od tadašnjeg dečka, a potom kupila i vlastiti. Iako su čak i njezini bližnji bili iznenađeni njezinim željama i znali je zadirkivati planira li voziti Tour de France, Kristina je ustrajala u onome što je osjećala da je pravi izbor za nju.
Tjelesno i mentalno zdravlje značajno su joj se poboljšali
Biciklom i obaveznom kacigom krenula je u istraživanje prvo svoje županije, a potom i okolnih krajeva i počela i primjećivati prve promjene na sebi.
Već nakon nekoliko vožnji po istoj trasi, primijetila sam da mi za popeti se na brijeg ili proći kroz šumu treba manje vremena nego prije tjedan ili dva. Kondiciju, koju sam već imala, počela sam poboljšavati, uspuhala sam se tek nakon par minuta, a ne tako brzo kao prije.
Biciklizam je Kristini donio ljubav, brojna prijateljstva i neizmjerno utjecao na njezino zdravlje.
Kako sam zbog posla biciklirala najčešće tijekom popodnevnih sati i stigla doma tik prije mraka, moram priznati da mi se san i kvaliteta spavanja uvelike popravila. Je li to bilo zbog iscrpljenosti ili osjećaja zadovoljstva s kojim bi došla kući, manje važno, govori nam.
Kako kaže, u početku se više koncentrirala na fizičke promjene koje su bile očiti rezultat redovnog bicikliranja. Više je pozornosti obraćala na to jesu li joj se mišići izdužili ili ojačali, jeli dobila na mišićnoj masi i smanjila celulit. Više je počela paziti i na odabir namirnica, smanjila unos šećera i prerađenih proizvoda, ali istovremeno pazila da svome tijelu da dovoljno svih nutrijenata i da se ne dovede u stanje u kojem će nova aktivnost i ljubav prema sportu trpjeti.
Tek je kasnije primijetila i druge promjene
Tek kad danas gledam unatrag i razmišljam o tome, vidim u kojoj je mjeri biciklizam i sama aktivnost na otvorenom utjecala na moje psihičko zdravlje. u tom trenutku to nisam shvaćala, ali svaki odlazak na bicikl, izlet u prirodu, mogućnost da se maknem od izazova svakodnevice mi je bio svojevrsna terapija. Shvaćala sam da sam iznimno sretna što živim u vremenu i mjestu gdje mogu odabrati takav sport i uživati u njemu, a paralelno rasti i osloboditi se i tijelom i umom.
Često sam dolazila s posla iscrpljena i osjećala se umorno, ali sunčan dan i pomisao da za 30 minuta mogu sjediti na vrhu brijega i upijati energiju sunca su me uvijek u trenu nagovorili da ne čekam, nego idem odmah! govori nam s osmijehom.
Kako je tijekom godina sve više napredovala, učlanila se u biciklistički klub, pratila rekreativne maratone i počela sudjelovati na utrkama za amatere te upoznala i današnjeg supruga.
Klub nije bilo teško pronaći, jer sam već imala dosta prijatelja koji su bili članovi klubova, a i svi smo se većinom susretali na cesti tijekom vikenda ili u tjednu. Iako se u Hrvatskoj rekreativni biciklizam već godinama uspješno razvija, većinu maratona sam posjećivala na području Slovenije, Prekmurja.
Tamo je taj sport daleko više razvijen, maratoni su brojniji i posjećeniji i najvažnije – na bicikliste se ne gleda kao smetnju na cesti, već kao jednakovrijednog sudionika u prometu. Nakon rekreativnih maratona iskušala sam se i u par maratona i dužih utrka u Hrvatskoj.
Rezultati kakvih se ne bi posramili ni profesionalci
Osvojene medalje više ni ne broji, no na neka ostvarenja posebno je ponosna.
Poseban uspjeh mi je uspješno odvožen svjetski poznat Maraton u talijanskim Dolomitima 2019. godine na trasi od 136km sa 4.350 metara visinske razlike (radi se o 6 poznatih alpskih prelaza – Passo Campolongo, Passo Pordoi, Passo Sella, Passo Gardena, Passo Giau i Passo Falzarego).
Maraton godišnje posjeti više od 9.000 biciklista i tijkom svih 136 kilometara nema trenutka kada ste na cesti sami – toliko je puno ljudi koji voze, ali i onih koji bodre uz cestu, navijaju, sviraju i sudjeluju u organizaciji, prisjeća se.
Također izdvaja i vožnju od 400km tijekom 24 sata u ženskoj ekipi u sklopu posebne Fleche vožnje. Radi se o nenatjecateljskom bicikliranju rutom koju si samo zadamo, ali pod uvjetom da je duža od 360km i da se odvozi unutar 24 sata u komadu, i to u grupi od minimalno 3 vozača. Taj je zadatak izvršila uz četiri prijateljice 2020. godine.
No ono na što je najponosnija i po čemu je uzor mnogima, ostvarila je prije dvije godine. Kao druga žena ikad u Hrvatskoj odvozila je Everesting.
Godine 2018. Kristina je pokrenula utrku na 100 km na Dan ženskog biciklizma koji se održava svakog rujna.
Radi se o ideji da se odabere jedan uspon bilo gdje na svijetu i popne se na njega toliko puta dok se ne skupi visinskih metara Mt.Everesta. Moj uspon je bio u blizini doma, na brdašce koje inače često vozim i cesta kojoj poznajem svaki zavoj i rupu.
Simbolično je na vrhu mjesto Železna Gora pa sam taj pothvat nazvala iron lady challenge. Nakon 85 uzastopnih uspona i 17 sati i 32 minute sakupila sam 8.945 metara visinske razlike i uspješno se upisala u Hall of fame – popis ljudi kojima je to uspjelo, s ponosom nam govori.
Sve ono što joj je biciklizam donio preslikava se na sve sfere njezina života. Kilometre više ni ne broji, prijatelja sa sličnim afinitetima ima sve više, a i nama koji (još) nismo zagazili u te vode, neiscrpna je inspiracija i podrška u svakom trenutku života.
Kristini je biciklizam promijenio sve – tjelesno i mentalno zdravlje, donio joj ljubav, vrijeme za sebe, bezbroj iskrenih prijateljstava, mogućnost da se nosi sa svim izazovima koji joj se nađu na putu, ali i da svojom snagom uvijek bude tu za drage ljude.
Čini mi se da je vrijeme da nakon 15 godina i ja sjednem na bicikl.
