Najavljen je novi predmet, koji će biti kontraodabir vjeronauku. Radni naziv mu je Kritičko razmišljanje i školarce čeka najesen. Lijepa je to prilika da popričamo o izboru i religiji.
Živim u Zagrebu i većina mojih poznanika i prijatelja nisu vjernici po praksi. Ali u teoriji jesu. Imaju sve sakramente, a i djeca im pohađaju vjeronauk. Oni sami su se pokrstili u postratnom razdoblju, kad je taj čin značio "da nisi Srbin", a djecu su upisali na vjeronauk kako ih ne bi izolirali od drugih u školi. Znate i sami da većina djece koja ne idu na vjeronauk u pravilu budu jedina u svom razredu i da bauljaju po školi taj jedan sat. Jer rijetko je vjeronauk prvi ili zadnji sat u nastavi pa da dijete može kući.
Ja sam išla na vjeronauk u crkvu kao malena, bila sam jedna od nas pet iz razreda od ukupno 34 učenika. Kasnije sam većini školskih kolega upravo ja bila kuma na krizmi jer im nije imao tko biti.
E, kako prije nitko nije išao na vjeronauk, danas izgleda da svi idu na vjeronauk. Lažno je to kao i oni lažni odlikaši 5.0.
U nekim su gradovima, ima nekoliko godina, uveli predmet Građanski odgoj, u srednjim školama možete birati Etiku umjesto Vjeronauka (namjerno pišem velikim slovima da naglasim kako su to predmeti), no zapravo Vjeronauk je u svoj toj ekipi glavni.
Roditelji u parkićima šapuću Hoćete li malog dati na vjeronauk?
Ja ne bih, mi smo ateisti, al' nek ide da ga ne izdvoje, čujem kako odgovaraju.
Sad kad osnovnoškolci više neće biti osuđeni na bauljanje po hodnicima ili proučavanje građe knjižnice dok svi osim njih idu na vjeronauk i gledaju crtiće (jer je gledanje crtića često upravo na satovima vjeronauka da se djecu dodatno navuče da ga pohađaju), hoće li brojni ateisti i agnostici, ali i vjernici koji smatraju da je vjeronauk stvar za crkvu upisati djecu da pohađaju Kritičko razmišljanje?
Svidjelo mi se objašnjenje gospodina voditelja radne skupine novog predmeta, koji je rekao: Mislim da ovaj prijedlog kurikuluma ide u smjeru da se djecu nauči kako misliti, a ne što misliti.
Ono što našoj djeci kronično nedostaje u čitavom školstvu jest upravo sposobnost kritičkog razmišljanja. Naučeno da bubeta gradivo radi ultimativnog cilja dobivanja petice, malo koje dijete ima vremena ili zna kako propitkivati gradivo koje usvaja.
U našim školama kao učenici ne razgovaramo s učiteljima i profesorima, njih samo slušamo. A zapravo lakše se uči o životu i svemu kad si aktivno uključen u građu, kad usvajaš znanje kroz vlastita pitanja, kad odgovor na tvoje pitanje Zašto? nije Zato.
Kritičko razmišljanje (ili možda Svijet oko nas, kako će mu biti naziv, jer još nije posve odlučeno) ima za cilj jedno: naučiti djecu da poštuju različita mišljenja. Našem je društvu to itekako potrebno!
Moramo naučiti razgovarati.
Moramo naučiti da naše mišljenje nije jedino pravilno.
Moramo naučiti da ne prisiljavamo druge da usvoje naše stavove samo zato što pripadamo jaloj skupini.
Moramo se naučiti razumjeti.
To će nas podučiti toleranciji, razviti empatiju prema drugačijima i stvoriti naraštaje koji neće kao ovce slijediti tuđa mišljenja bez propitkivanja.
I roditelji igraju bitnu ulogu u učenju kritičkog razmišljanja
Ako od djece nekad tražimo da razmišljaju svojom glavom, naučimo ih prvo kako se to radi.
I mi kao roditelji tu igramo važnu ulogu. Ako nas dijete upita za neko objašnjenje, a mi im samo vičemo Zato što sam ja tako rekla! i odbacujemo kao mogućnost razgovor o drugim opcijama, kako očekujemo da dijete postane osoba s dovoljno samopouzdanja da se usudi postaviti pitanje koje možda nije u skladu s očekivanim ishodima.
Maštam o odgoju koji će u našem društvu iz onog autoritativnog roditeljstva i školstva u kojem su djeca samo pasivni igrači prerasti u odgoj u kojem djecu vidimo kao nama ravnopravne i u kojem im pomažemo da se kroz šumu informacija samostalno provuku gradeći vlastite misli.
Maštam da ih svojim djelima i riječima vodimo do zaključka umjesto da im zaključak namećemo.
Jer, morate priznati, katolikom se ne postaje tako da netko to sam odluči, već ga roditelji odvuku u crkvu i govore u što valja vjerovati. A na pitanja koja djeca postavljaju nerijetko se odgovara nemušto ili dismisivno.
I sama sam bila katolkinja koja je redovito išla u crkvu, u mojoj obitelji je čak i nekoliko svećenika, toliko sam bila uronjena u religiju koju nisam posve razumjela. Kad su mi roditelji umrli i kad sam se odselila, počela sam propitkivati naučeno i zaključila da ja u to sve nimalo ne vjerujem. Tko zna kako bih razmišljala da su oni i dalje živi…
Dozvolite djeci raspravu o religiji. Ako zaista vjerujete u to što vjerujete, nemate se razloga bojati pitanja, radujte se pitanjima!
