"Luigi moj, a kaš me vodit prid oltar?" riječi su poznate svima koji su preko ekrana ispratili priče o običnim ljudima malog mista u Dalmaciji. U pitanju kad će je njezin voljeni Luigi voditi pred oltar bili su objedinjeni sva ljubav, strpljenje i vjernost Bepine, žene koja je četrdeset godina čekala crkvena zvona, prsten i djecu kako ispred crkve bacaju konfete vičući: "Živjeli mladenci!"
Kultnu seriju Naše malo misto, a potom i Velo misto slavni splitski novinar i književnik Miljenko Smoje stvarao je na ulicama Hvara, Splita i Brača te su kroz društvene promjene prikazani mještani maloga mista sa svim svojim mušicama, dišpetom i slabostima, no baš zbog vrhunskog humora i topline s kojima im je Smoje prišao zavukli su nam se pod kožu. Osjetili smo da su kao i mi.
Dotura Luigija Smoje je prenio tako vjerno da se svako dalmatinsko selo zaklinjalo kako je za Luigijev lik poslužio baš njihov lokalni doktor – kao što su se Vojvođani svojedobno otimali čiji je bio kultni Vasa Ladački. A bilo je u Luigiju svih njih pomalo, pa i samoga Smoje, kako je priznao.
Tvrdio je kako je dobivao pisma iz Srbije u kojima obožavatelji pišu kako ništa ne razumiju, ali im je vrlo draga serija. Nije bio potreban dalmatinski ili talijanski rječnik da bi se osjetile Luigijeve suze u zadnjoj epizodi ili nasmijalo na Anđin vlaški san zbog kojeg je prespavala jedinu korisnu ulogu koju je njen Roko ikad imao kao vatrogasac.
Osjećaj familijarnosti pojačan je prikazima svakodnevnog života u malim mjestima u kojima se samo naizgled ništa ne događa: pokoja partija balota i litra vina u lokalnom restoranu, proslava u vatrogasnom domu, razgovori u brice i ženska osluškivanja na prozorima koja rezultiraju čuđenjem muža: Kako ti sve znaš kad si stalno doma, a ja ništa ne znam – a stalno sam vani?
Smoji ništa ljudsko nije bilo strano, a humor kojim je razotkrivao ljude odražavao je ljubav prema njima i svemu onome što ih ljudima čini
Danas bi ovakav pokušaj oslikavanja društva vjerojatno bio ciničniji i ozbiljniji, a definitivno cenzuriran. Ipak, Bepina koja pokušava shvatiti drugarske odnose muškaraca i žena u partizanima pa zaključuje kako su oni sve nešto izmišali da se više ne razumi ko je muško ni ko je žensko jednako je aktualna baš zato što odražava zdravoseljački stav većine ljudi, a Rokova poslovna logika da turizam ne mari za povijesnu istinu i da u hotel mogu dolaziti Njemice, ali ne i Nijemci, koji su nam se zamjerili u ratu, preslika su snalažljivosti običnog čovjeka koji se kroz cijelu povijest bori za bolji život bez previše filozofije.
Kako tek ne bismo svi razumjeli značenje scena poput one u kojoj Luigi u partizanima objašnjava svom psu da ne smije krasti pršut jer je poštenje iznad svega – ali kad sve ovo završi, imat će odvezane ruke i moći će opljačkati cijelo mjesto. Ili mentaliteta sročenog u poviku: Mi gledamo da ča manje radimo, a ča bolje živimo! Ako 'oćeš radit, idi u Njemačku radit!
Smoji ništa ljudsko nije bilo strano, a humor kojim je razotkrivao ljude odražavao je ljubav prema njima i svemu onome što ih ljudima čini. Upravo među običnim ljudima i u njihovoj jednostavnosti pronalazio je najviše života. Meni su ti, šta ji zovedu malin, običnin judima, uvik bili puno zanimjiviji od takozvani veliki judi. Njijova je rič iskrena, sočna, živa, a šta moš čut od veliki judi, od političara? Teške riči, fraze, govorio je.
Ovaj sentiment prikazan je i u sceni razgovora Luigija i Mirka nakon što Mirko dođe u posjet sa studija u Zagrebu. Promatrajući svađu svećenika i redarstvenika uoči ponoćke, gdje jedni druge pokušavaju nadglasati kršćanskim i revolucionarnim pjesmama, a cijeli cirkus završava tako što župniku na glavu padne crijep, Mirko odmahuje rukom: Barba Luigi, to su gluposti maloga mista, to se u gradu ne more dogodit. Luigiju u misli dolaze načelnik i njegova naivna, luckasta Bepina te mu odgovara: I baš zato, moj učeni velegrađanine, ja ne volin grad. Jer to se njemu ne može dogodit.
Naše malo misto i Velo misto bili su i ostali priča o svima nama, jedna od onih koje ćemo uvijek iznova slušati.
Stoga ne čudi i dalje ogroman interes za predstavama i reprizama u ovoj godini kada slavimo stotu godišnjicu rođenja Miljenka Smoje. Vjerni ljubitelji vratit će se dalmatinskim mistima s nostalgijom, kao u neka davna, ljepša vremena, kada je život bio jednostavniji.
Mlađe generacije tek će ih otkriti i iznenaditi se koliko se zapravo ništa nije promijenilo. U tome leži ljepota Smojinih mista, ali i spoznaja da možda baš mi sada živimo jedan od tih trenutaka.
Kada su Smoju pitali planira li snimiti treći dio svojih kultnih serija pa stvoriti trilogiju, rekao je kako nema potrebe i objasnio: Oli nije sve isto? I jest. Samo malo, da parafraziramo grafite fali zidara i fali pjesnika – fali humora, fali Miljenko Smoje.
