Naime, ova Osječanka dječje crteže heklanjem pretvara u prave igračke. Kao samohranoj majci, važno joj je da posao koji radi može prilagoditi životu sa svojim djetetom i da pritom ne mora birati između posla i vremena provedenog s njim, a upravo joj je sin i dao ideju za nešto posebno: izradu igračaka prema dječjim crtežima.
Htjela sam izrađivati nešto posebno, unikatno, malo van okvira, vječnu uspomenu. Crteži mog sina dali su mi inspiraciju, kaže Ema.
Ideja je prvi put postala stvarna kada je, kako sama ističe, „zaposlila“ sina i zamolila ga da nacrta nešto što bi želio imati kao igračku. Tako je nastao njezin prvi izazov, a to je prenijeti dječju maštu iz crteža u trodimenzionalni svijet.
Njihovi crteži često nemaju pravilne proporcije, a ono što odraslima djeluje kao pogreška, djeci je potpuno prirodno. Jedno oko može biti veće, ruka kraća, noga duža... Ema sve to nastoji zadržati tijekom heklanja.
Bude mi simpatično kako oblikuju proporcije i trudim se baš tako i izraditi igračku. Razlika je u veličini očiju, nekad je tu i viška ili manjka kojeg oka, ruku i nogu. I baš zato što su tako ‘nesavršeni’, savršeni su, kaže nam.
Emin odnos prema ovakvim igračkama ima i osobnu priču. Kada je bila dijete, njezin joj je tata sašio medu. Zove ga „Rođeni“ i čuva ga i danas.
Shvatila sam koliko mi je drag jer je poseban, samo moj. Pomislila sam kako bi bilo još posebnije kada bi djeca imala isto tako dragu igračku, ali iz svoje mašte, kaže.
U toj se rečenici možda najbolje vidi zašto Ema svoje igračke ne doživljava samo kao rukotvorine. One su zamišljene kao uspomene koje će imati vrijednost i kada dijete odraste.
Za razliku od igračke koju dijete vidi na polici trgovine i poželi, ovdje cijela priča počinje mnogo ranije.
Dijete nešto zamisli, nacrta, možda objasni mami ili tati što je nacrtalo, a onda netko njegovu ideju pretvara u predmet koji može zagrliti, ponijeti sa sobom i čuvati.
Od jednog crteža do nekoliko tjedana rada
No iza jednostavne dječje ideje krije se mnogo strpljenja. Ema kaže da izrada igračke ovisi o njezinoj zahtjevnosti, detaljima, veličini i potražnji, a najčešće traje između dva i šest tjedana. Ako može i stigne, pokušava ispuniti i posebne želje vezane uz rođendane, blagdane i druge važne prigode.
Najviše voli raditi s pamučnim koncem, dok za pojedine modele bira mješavinu pamuka i akrila ili mekani plišani poliester. Materijal, kaže, prilagođava samom dizajnu i karakteru igračke.
To znači da i sam proces počinje slušanjem djetetove ideje. Kakva je životinja? Koliko ima očiju? Je li velika ili mala? Ima li neobičan rep? Koje je boje? Sve ono što bi se na običnoj igrački moglo smatrati detaljem ovdje postaje dio priče, a za takav posao nema prečaca.
Kod heklanja nema brzine, to je opuštajući proces i najvažnija je ljubav s kojom to radite, kaže Ema.
Iako je njezin rad prvenstveno usmjeren na dječju maštu, Ema u njemu vidi i nešto što nam često nedostaje kada odrastemo.
Kad odrastemo, često izgubimo to dijete u sebi. Mnogi misle da su preveliki ili preozbiljni da bi se kreativno izražavali. Počnu gledati svijet preozbiljno i svaku nesavršenost smatraju greškom i odustaju, no ja ću uvijek poticati kreativno izražavanje, u bilo kojem smislu, bez obzira na to koliko imate godina, zaključuje.
Više detalja o njezinu radu možete pronači na njenim društvenim mrežama.
