U nekim zapadnim zemljama, dijete ima pravo tužiti svoje roditelje samo zbog činjenice što ono ne prima dovoljan džeparac od njih. Primjerice ruski pristup je drugačiji. Mentalitet iz tih krajeva je da se ljudi jednostavno ne žele miješati u tuđe živote. Da vide beskućnika kako puže nemoćan po ulici jedva da će pozvati policiju ili bilo kakvu pomoć da pomognu nesretnom čovjeku. A u toj državi je opće prihvaćeno da se djeca smatraju vlasništvom njihovih roditelja. Većina ljudi u toj zemlji imaju tendenciju vjerovati da je dijete najvjerojatnije zaslužilo kaznu, ako ga roditelji već tuku. Situacija u Hrvatskoj je negdje na pola puta između Rusije i SAD-a.
I kod nas ima situacija da socijalne službe reagiraju tako da savjetima pomažu obiteljima u kojoj odrasli pretjeruju s alkoholom i samo ako stvaraju probleme svojim susjedima. No ukoliko su odrasli članovi obitelji socijalno i psihički stabilni, nitko neće reagirati ako otac redovito kažnjava svoje dijete s remenom ili ako majka naređuje svome djetetu da za kaznu mora satima čučati u kutu prostorije.
Čak i ako socijalne službe iz nekog razloga oduzmu dijete obitelji na određeno vrijeme, priča vjerojatno neće imati sretan kraj. Jer će se nakon nekog vremena sigurno potvrditi kako je roditelj ipak shvatio u čemu je pogriješio, te će se dijete pustiti i vratiti u obitelj. U većini slučajeva stvari se s vremenom vrate na staro. No postoje i situacije kad biološki roditelji ne žele dijete kod sebe, već ga drže u domu, a jednom posjetom u svega šest mjeseci ispunjavaju zakonsku normu da se dijete ne može usvojiti od strane para koji ne može prirodnim putem dobiti djecu.
Problem nasilja nad djecom je velik, a djeca koja proživljavaju maltretiranje od strane roditelja, osobne traume osjećaju cijeli život. Kod takva djece su izraženi živčani problemi. Ona mucaju, nehotično mokre u krevet i imaju redovito noćne more. Njihovo samopoštovanje i vjera u sebe je potpuno slomljena. Ona imaju cijeli niz psihičkih smetnji koje se mogu gledati i kao defekti kao što su smanjena koncetracija, pamćenje i općenito gledajući njihovo razmišljanje.
Oni pojedinci, koji su bili podvrgnuti takvoj vrsti nasilja u kući s vremenom kroz svoje odrastanje počinju postupati na isti način sa svojim vršnjacima, pokazujući sadističke navike i odnos prema okolini. Takva djeca često zadrže takve navike kroz cijeli svoj život pa čak i onda kada osnuju vlastitu obitelj. Tako da se u neku ruku može zaključiti kako je sadizam obiteljsko nasljeđe, a kad okolina obično primijeti roditelje koji kažnjavaju djecu, često zna već biti prekasno za zdravo odrastanje djeteta, jer je šteta već učinjena. Stoga se mnogi stručnjaci slažu kako je edukacija najvažnija upravo za roditelje.
Psiholozi vjeruju kako se mora puno raditi na psihičkim posljedicama maltretirane djece. Mora se pristupiti na veoma delikatan način i po mogućnosti najbolje u obliku igre. Pošto je poznato kako dijete najbolje uči kroz igru, doktori trebaju pokušati iskoristiti taj dječji jezik u komunikaciji kako bi najlakše doprli do njih. Kada se djeca igraju njihove igračke dobivaju posebnu ulogu jer s njima počinju kreirati vlastiti svijet, totalno novi drugačiji pristup i cijeli novi način života. A najbolje da se s igračkama igra roditelja i njihovog odnosa u obitelji, a zatim da postupno počne mijenjati takav odnos i agresivnost kroz igru. Naravno takva igra mora biti strogo kontrolirana od strane terapeuta jer ona daje djetetu mogućnost da izgradi novi život za sebe te da uvidi kako postoji drukčiji život, bez vikanja i agresije.
