Maša Vidić bivša je hrvatska reprezentativka u karateu u disciplini borbe, teška kategorija, magistra farmacije, licencirana karate trenerica i majka dvojice dječaka.
U svojoj bogatoj karijeri uistinu se ima čime pohvaliti.
Najponosnija je na svojih sedam velikih seniorskih medalja, a to su zlato i bronca s europskih prvenstava pojedinačno (2015. i 2016.) i srebro ekipno (2011.), zlata s europskih igara (2015.) i svjetskih igara borilačkih sportova (2013.) te srebro i bronca s svjetskog prvenstva ekipno (2010. i 2012.).
Tu je još i 14 medalja s turnira Karate1 Premier lige, najvažnijeg ligaškog natjecanja u svijetu karatea, i titula ukupne pobjednice te lige (Grand Winner) iz 2013. godine.
Kako nam kaže, te su medalje za nju simbol svog truda koji je uložila, prepreka koje je preskočila i ostvarenja onoga za što nije ni znala da može postići.
Danas se karateom bavi rekreativno, a njezin stariji sin (6) pohađa karate vrtić, za što je samostalno izrazio želju. Upravo zbog svih njenih uspjeha te aktivnog života kojem podučava i svoju djecu, s njom smo porazgovarali o ulozi karatea u njenom životu.
Kako je započela tvoja ljubav prema karateu?
Karate sam počela trenirati u rodnom Čakovcu sa šest godina, paralelno s polaskom u školu i do danas nisam prestala. Sjećam se da mi je kao djevojčici početak treniranja karatea predstavljao mješavinu zabave, druženja i adrenalina ali i izazova, jer sam kao mala bila pomalo nespretna. Jasno se sjećam svog prvog polaganja za pojas, treme koju sam imala kada sam pred trenerom i svima okupljenima trebala izvesti naučene tehnike, ali i ponosa kada sam to uspjela i u ruci držala svoju prvu diplomu.
U osnovnoj i srednjoj školi sam uz karate neko vrijeme trenirala rukomet pa poslije i odbojku, ali je na kraju ljubav prema karateu prevagnula.
Kako si, uz zahtjevan studij farmacije, nizala sportske uspjehe? Kako je pak to danas uz majčinstvo?
U zreloj fazi sportske karijere sam poprilično uspješno održavala balans na dva polja, s jedne strane studij farmacije pa kasnije na posao u struci, a s druge strane natjecateljski karate na najvišoj razini i sve što ide uz njega.
Dodavanje majčinstva u kombinaciju prirodno je uzrokovalo potpunu promjenu ravnoteže i novo slaganje prioriteta pa sada, uz posao, većinu slobodnog vremena želim pokloniti obitelji, a karate i dalje treniram redovno ali rekreativno.
Iako su danas moji dolasci na trening puno rjeđi a forma ni približna onoj iz zlatnih dana, uživam u svakom treningu te s veseljem oblačim kimono i stavljam rukavice.
Kako djeca najbolje uče vizualno, želim im biti primjer pa su tako i oni jedan od razloga zašto u majčinstvu nisam odustala od bavljenja sportom koji volim.
Mislim da je važno prenijeti iskustvo i znanje na sljedeće generacije pa sam zato aktivna u matičnom klubu „KK Hercegovina-Zagreb“ kao licencirana trenerica i sportska dužnosnica. Glavna mi je misija promaknuti karate i sport općenito jer iskreno vjerujem u njihovu važnost za zdravlje ljudi svih dobnih skupina. Sretna sam što smo u klubu oformili tim ljudi koji želi pozitivno utjecati na sportski sustav i učiti današnje klince sportskom i karate načinu života.
Kakva je karate borba?
Borba u sportskom (natjecateljskom) karateu nije puko nasilje, udaranje protivnika. Nije cilj protivnika ozlijediti ili onesposobiti već sportski nadmudriti, tj. pravilno izvedenim tehnikama osvojiti bodove i tako pobijediti. Nekontrolirani kontakt nije dozvoljen, a kod djece je udaljenost udarca od tijela strogo propisana. Obavezno je korištenje zaštitne opreme, rukavica i štitnika za trup, zube, potkoljenice i stopala te su zato opasni udarci i ozljede više iznimka nego pravilo.
Oduvijek sam imala izražen natjecateljski duh i puno energije i upravo me ljepota kombinacije brzih kretnji rukama i nogama, kontrole i elegancije tijela, inteligentnog nadmudrivanja i izostanka nokauta najviše privukla i zadržala u ovom sportu.
Karate meč je visokog intenziteta i traje svega nekoliko minuta, a česti su dinamični preokreti u rezultatu. Postoje natjecanja u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji te se tako razvijaju individualizam kao i ekipni duh. Upravo zbog ove kombinacije čimbenika smatram da bi se vježbanje karatea moglo svidjeti mnogima kada bi ga isprobali.
Tvoj stariji sin krenuo je u karate vrtić. O čemu se točno radi?
Moja su djeca predškolskog uzrasta i, kao i svaki roditelj, želim im osigurati zdrav psihofizički razvoj. Ne smatram da je nužno da se oni u životu natjecateljski bave nekim sportom, ali važno mi je usaditi im navike i svijest o važnosti kretanja i tjelovježbe. Zbog toga se trudim redovito s njima sudjelovati u fizičkim aktivnostima što mi uz posao, vrtić i život u stanu predstavlja veliki izazov.
Kako djeca najbolje uče vizualno, želim im biti primjer pa su tako i oni jedan od razloga zašto nisam odustala od bavljenja sportom koji volim u majčinstvu. Ponekad bih i njih dovela u dvoranu na treninge pa je stariji rekao da i on želi pokušati što me naravno razveselilo.
Tako je od prošle godine krenuo u karate vrtić, sportsku grupu za predškolsku djecu koja se održava dvaput tjedno, a program je kombinacija raznih sportskih igri i poligona te učenja karate tehnika na zabavan način primjeren uzrastu.
Kako se sin snašao u karateu?
Sviđa mi se što može izraziti sebe kroz fizičku aktivnost u sigurnom okruženju, stječe nova znanja i iskustva i polako spoznaje kako se radom, trudom i upornošću postiže puno. Hoće li se njemu karate svidjeti kao i meni? To ćemo još vidjeti. Sport mi je pružio mnoge lijepe stvari: npr. samopouzdanje, fizičku spremu, osjećaje pripadnosti, ponosa i postignuća, ali i neke ružne koje sam morala prebroditi kao što su porazi, odricanja, razočaranja i ozljede. Kada podvučem crtu, zahvalna sam što su me ta iskustva oblikovala u osobu koja danas jesam.
Nerijetko se može čuti, od onih koji ne poznaju karate, da je to opasan sport. Je li to uistinu tako?
Često sam se susretala sa stereotipima vezanim uz karate, koji su tu najviše zbog neinformiranosti, i rado bih pomogla u njihovom razbijanju. Zato ću vam pokušati malo približiti karate kao sport, opisati zbog čega ga volim i zašto je mi je on i dalje najdraži za treniranje. Karate je borilački sport (i vještina) koji se vježba bos u bijeloj odori (kimonu), te vježbač koji počinje nosi bijeli pojas. Karate se dijeli na sportske discipline, kate i borbe.
Kate su prikaz (demonstracija) znanja karate tehnika u zadanoj formi a kod borbi se tehnike izvode dinamično na protivniku. Svaki polaznik u karate školi uči karate tehnike i vještine kroz učeničke kate koje su temelj za kasnije vježbanje borbi i/ili vježbanje majstorskih kata.
Neke od tehnika su nožni i ručni udarci, blokovi, padovi i bacanja. Kako stječu vještine i znanja, tako polaznici mogu napredovati u pojasevima, sve do crnog pojasa - zvanja majstora karatea. Obično se nakon nekog vremena polaznici odluče (specijaliziraju) za jednu od ove dvije discipline, pa sam se tako ja odlučila za borbe.
Postoji pet temeljnih principa karatea. Možeš li nam ih nabrojiti?
To su pravila ponašanja koja će svaki polaznik usvojiti u karate dvorani:
SAVRŠENSTVO – svatko treba težiti postizanju savršenstva i cjelovitosti
VJERNOST - svatko treba biti odan i štititi istinu
NASTOJANJE - svatko se treba truditi i održavati duh napora
POŠTOVANJE - svatko treba poštivati druge i pravila ponašanja
SAMOKONTROLA - svatko se treba suzdržati od nasilja, usijanog i naglog ponašanja
Ova su načela, osim na treninzima i natjecanju, primjenjiva i na svim ostalim poljima ljudskog života te baš time daju karateu jednu posebnu širinu.
