Britanci je često dodjeljuju princezi Margaret, ali upravo je Marina bila prva članica britanske kraljevske obitelji o čijem se odijevanju naveliko pisalo i raspravljalo te ujedno i velika inspiracija za Margaret, koja je u mladim danima izjavila sljedeće: Kad odrastem, odijevat ću se kao teta Marina.
Rođena u Ateni, princeza Marina 1917. godine s obitelji se seli u Pariz, gdje naposljetku upoznaje čarobni svijet mode. Tamo se upoznala s radom Edwarda Molyneuxa, tada vodećeg britanskog dizajnera s pariškom adresom, u čijem je ateljeu stažirao i Christian Dior. Molyneux je bio miljenik Grete Garbo i Marlene Dietrich, dviju holivudskih modnih ikona koje su također plijenile pažnju svojim modnim stilom.
Kada je u kolovozu 1934. objavljeno da su se Marina i George zaručili, princeza je preko noći postala glavna medijska zvijezda. Vogue, Harper's Bazaar, Tatler i brojni drugi magazini jedva su dočekali priliku da Marina osvane na njihovim naslovnicama i stranicama. Odmah je bilo jasno kako će Marina u kraljevske redove unijeti dašak dotad neviđene elegancije i holivudskog glamura.
Pripreme za vjenčanje započele su odmah, a za dizajn vjenčanice bio je zadužen Molyneux, koji je princezu opskrbio potpuno novom garderobom. Vjenčanica s dugačkim zvonolikim rukavima i šlepom napravljena je od bijele svile i srebrnog brokata. Marina je uz nju nosila veo od svilenog tila i dijamantnu tijaru svoje majke, a frizuru je ukrasila cvijetom drva naranče.
Njezina garderoba uistinu je bila raznovrsna. Od elegantnih svilenih večernjih haljina bez rukava i kaputa sa životinjskim uzorkom do kostima strogog kroja koje je ukrašavala velikim cvjetnim broševima.
Posebno je voljela šešire po kojima je postala toliko poznata da ih je opjevala i grupa The Kinks u svojoj pjesmi "She's Bought A Hat Like Princess Marina".
Kada je industrija pamuka u Lancashireu upala u veliku krizu, Marina je počela nositi sve više pamučnih haljina kako bi popularizirala taj materijal. Danas bi bila proglašena modnom influensericom s obzirom na to da je uspjela u svom naumu - potražnja za pamučnim haljinama odmah je porasla nakon njezine "intervencije".
Kada je preminula 1968. godine, slavni fotograf, kostimograf i umjetnik Cecil Beaton, s kojim je također surađivala, u svoj dnevnik zapisao je riječi koje najbolje opisuju utjecaj te zaboravljene ikone: Za ljude mojih godina ovo je velik gubitak jer je uistinu bila dio jedne ere i toliko je toga donijela našim mladim danima. Do posljednjeg trenutka bila je toliko živopisno prisutna u našim životima i njezin odlazak ostavlja veliku prazninu.
