Nikad mi u planu nije bilo ne imati djecu. Štoviše, kada sam zbog inspiracije za svoju knjigu listala svoje osnovnoškolske i srednjoškolske dnevnike, naletjela sam na zanimljivu rečenicu koja je upućivala na to da ja, tada trinaestogodišnja djevojka, imam izrazitu želju da jednog dana moje dnevnike čita i moja kći.
Sada s odmakom razmišljam koliko bi uopće bila dobra ideja da moje dijete čita moje zabilješke o nesretnim ljubavima, markiranjima ili pak pijančevanju s prijateljicama, no želja za djetetom svakako je bila tamo od početka.
Teško mi je staviti prst na to kada je ona nestala. Vjerojatno i nije bio nekakav jedinstveni incident. Sjećam se kako sam sa svojim prvim ozbiljnijim dečkom u devetnaestoj pričala o djeci.
On, porijeklom Dalmatinac, imao je želju početi s djecom već oko treće godine fakulteta, kao i da on bude taj koji će doma donositi novac, a ja biti doma s dicom.
Ja, štreberica po prirodi i s raznim privatnim i karijernim željama, nisam planirala ne završiti faks ili pak po završetku fakulteta diplomu baciti u smeće, pa smo se nedugo nakon toga razišli.
U to je vrijeme moja sestra čekala prvo dijete; silom prilika ona i suprug završili su u malom stanu s njegovom mamom, a onda se zalomilo i drugo dijete, koje ih je, koliko god sreće i veselja unijelo u naše živote, financijski unazadilo toliko da se i sada, jedanaest godina kasnije, još uvijek oporavljaju od toga.
A tu je bio i moj brat. Kada smo jednog prosinačkog dana, svega nekoliko dana prije Božića, ostali bez tate, on je imao dvije godine. Mama je tada, nakon više od dvadeset godina rada u zdravstvenom sustavu, dala otkaz i s mojom jedva punoljetnom sestrom preuzela obiteljsku firmu.
I na mene je spao dio brige oko brata, koji nikad nije bio jednostavna ili mirna beba i dijete. A kada je nakon ružnih scena vršnjačkog nasilja koje je doživio pred kraj osnovne prebačen u drugu školu te od vrlo dobrog učenika postao učenik koji je na pragu pada razreda svake godine, počela je nova razina moje odgovornosti koja je potrajala nekoliko godina.
U jednom momentu sam mu postala veći autoritet od mame, pa sam se nalazila s njegovim profesorima, prepisivala njegove bilježnice jer je on spavao pod predavanjima ili se uopće nije pojavljivao u školi, i učila s njim i urlala na njega toliko dok nisam promuknuta kasno navečer došla u svoj podstanarski stan.
U međuvremenu sam završila fakultet, započela karijeru i prohodala s tadašnjim dečkom, odnosno današnjim suprugom. Kako mi nikad ništa nije bilo teško, u poslovnim sam krugovima prepoznata kao radoholičar na kojeg uvijek možeš računati i kojem ništa nije ispod časti.
S faksa sam izašla ravno u recesiju pa je bilo teško naći posao koji se dobro plaća i cijenila sam svaku priliku, pa makar mela podove ili kuhala kave. Kada sam odlučila sama otići u podstanarstvo, znala sam da to neću moći financirati samo iz svoje plaće, pa sam nerijetko radila dodatne poslove nakon radnog vremena, sve dok se moj dečko nije uselio sa mnom, pa je postalo nešto lakše.
U 30. sam godini konačno dobila posao koji je odgovarao mom obrazovanju i ambicijama – voditeljica marketinga velikog knjižarskog lanca – pa su se tu pokrenule i druge stvari, poput stjecanja uvjeta za dizanje stambenog kredita te svadba koja je uslijedila nedugo nakon kupnje stana.
Logično, pitanje koje je tada uslijedilo od većine obitelji i prijatelja bilo je – a kad će beba?
Prvi put u životu muž i ja smo imali dobre i stabilne poslove s plaćama nešto iznad tadašnjeg prosjeka.
Konačno smo si ostvarili neke željice, poput putovanja u druge zemlje ili odlazaka na koncerte. U mom je životu od 19. godine prisutna moja maltezerica, koja i dandanas, doduše sada ćorava i gluha, živi s nama te je s nama izmijenjala sve podstanarske stanove i bila sa mnom uz sve uspone i padove, a u međuvremenu smo s ulice spasili i dvije mace.
Ja sam se unijela u svijet knjiga toliko da sam napisala i dvije vlastite, a muž je od hobističkog bavljenja trčanjem da se riješi stresa s posla postao trkač koji je sudjelovao na utrkama od 100 kilometara. Uhvatili smo svoj ritam, bili smo sretni i zaljubljeni i uživali jedno u drugom. I dandanas držimo se za ruke kada hodamo gradom i ne prođe nijedno "laku noć" bez poljupca prije spavanja.
Što su se stvari u mom životu sve više slagale, toliko me želja za djetetom sve više napuštala. Obožavam sve svoje nećake i djecu svojih prijatelja. Ne jednom čula sam kako bismo muž i ja bili odlični roditelji. Moj je muž iznimno zaigran i kreativan kad su u pitanju djeca i igranje s njima, a i mene djeca, iz nekog razloga, vole i mirna su kada su sa mnom. A ja sam bila sve samo ne mirna zbog pomisli na djecu, izlasku iz tek ustanovljene rutine, a opet i sve glasnijem otkucavanju biološkog sata.
Dugo mi je trebalo da to osvijestim, ali zbog dotadašnjih iskustava s djecom iz moje bliže okoline na njih sam gledala samo kao na jednu veliku brigu, financijski teret i muke po odrastanju. Nakon nekog vremena pitanja roditelja o djeci su stala.
Srećom, ni muž ni ja nismo jedinci, unuke su dobili od naših braće i sestara i bili su "namireni", iako sam uvijek bila svjesna da potajno žele i da se nas dvoje ostvarimo kao roditelji. Naši prijatelji nisu više preispitivali naše odluke, nego su nas prihvatili kao par koji je uvijek dostupan za odlaske na kave, koncerte i putovanja, s puno previše životinja na puno premalo kvadrata.
I onda je došla 2020.
Dvadeset godina nakon što sam izgubila tatu došla je i druga najteža godina u mom životu. Stric, kojem sam se posljednjih godina jedinom mogla okrenuti kao nekoj očinskoj figuri kada mi je trebala pomoć dobio je rak i umro u roku dva mjeseca.
Trenutak kada sam ostala bez izlike o suočavanju s tom temom u svom životu – imati djecu ili ne
A ja sam točno u tom periodu prvi put dobila poziv od ginekologa da mi papa-test nije uredan te da dan nakon stričeve smrti dođem k njemu u ordinaciju. Tamo sam doživjela kompletan raspad sistema, no ono na što nisam računala bile su moje suze koje su se pojavile nadopunjene iskrenim strahom – a što ako neću moći imati djecu? Moja najbolja prijateljica i vjenčana kuma taman je u tom periodu bila prvi put trudna i pokazivala mi lijepe strane trudnoće i majčinstva.
Lagala bih kada bih rekla da se nisam tu i tamo okrenula za kojim kolicima i nasmijala kojoj bebi, razmišljajući o tome koliko bi moj muž bio fantastičan otac i jesu li moji strahovi dovoljni da nam oboma oduzmem priliku da se ostvarimo i na tom planu. U trenutku kada sam shvatila da ta odluka možda neće ni biti na meni uhvatila me kompletna panika.
Moji ginekološki problemi završili su na operacijskom stolu krajem 2021. godine. Kako bismo uklonili CIN3, premalignu upalu grlića maternice koja netretirana u 40 posto slučajeva vodi do raka grlića maternice, doktori su koristili poštedniju metodu LLETZ-a kojom se uklanja manji dio grlića maternice i koji, za razliku od konizacije, vodi i k manjim komplikacijama tijekom trudnoće.
PhD nalaz na koncu je pokazao da u pitanju vjerojatno nije bio CIN3, nego kronična upala grlića maternice, no bilo kako bilo, moji su papa-testovi otad uredni, a ja sam ostala bez izlike o suočavanju s tom kompliciranom temom u svom životu – imati djecu ili ne.
Muževi su prijatelji taman prvi put dobili djecu i muž se u njih zaljubio. Ja sam se pak zaljubila u svoje krsno kumče, prekrasnog uskoro trogodišnjaka koji je obogatio živote svojih roditelja koliko nisam mogla ni zamisliti.
Pritom u cijelom tom procesu nisam izgubila svoju najbolju prijateljicu, nešto što sam očekivala kada se on rodio; bila je tu za mene u mojim najtežim trenucima, slobodna za svaku kavu koju dogovorimo, bile smo na više predstava nego što smo bile prije njegova rođenja, a jednom smo i za dobra stara vremena nakon "samo jedne cuge" kao nekad zaružile do tri ujutro.
Danas sam u osmom mjesecu trudnoće te nas od susreta s našom curicom dijeli svega nekoliko tjedana. Na kraju smo teksta pa čitatelji iščekuju i jedan happy end. No neću lagati da je sve bilo lako. Iako planirana, vijest o trudnoći me zatekla, kao i moga supruga, pa umjesto da skačemo od sreće jer je postojala i sasvim realna mogućnost da neću moći zatrudnjeti, mi smo sat vremena buljili u zid od šoka.
Prva dva tjedna trudnoće plakala sam kao kišna godina. Pa morat ću napustiti posao, pa neću stići čitati, pa mogu zaboraviti na putovanja, pa neću moći gledati serije. Drama.
No koliko god sama trudnoća bila teška, vjerojatno i zbog moje dobi, a sasvim sigurno zbog mučnina i žgaravice koje me ne napuštaju cijelo njezino trajanje, iznimno mi je drago jer traje devet mjeseci. Jer ogroman je proces prilagodbe od "Ne želim imati djecu" do osmog mjeseca trudnoće.
Kada me ljudi pitaju veselim li se, iskren bi odgovor bio da sam i dalje više zabrinuta oko svega što majčinstvo nosi nego iskreno vesela, dok s druge strane plačem od sreće i hormona dok biram kompletić za izlazak iz bolnice ili čujem njeno srce na ultrazvuku.
Dok sam u bolnici okružena rodiljama koje su mahom mlađe od mene, s jedne sam strane zabrinuta zbog svih onih priča da imaš puno više živaca i energije dok si mlađi, a s druge strane sam zahvalna što naša djevojčica dolazi u trenutku kada smo suprug i ja financijski, stambeno, emocionalno i psihički posloženi za njezin dolazak.
Hoću li se u nju u potpunosti zaljubiti kada je prvi put ugledam, hoću li biti dobra mama i hoćemo li znati od nje napraviti sposobnu i dobru osobu - stvari su koje me i dalje muče, pa i svega nekoliko tjedana od našeg prvog susreta.
No jedno je sigurno - ne bih nikad mijenjala svoja iskustva ili odluke koje su nas danas, u 35. godini, doveli do naše djevojčice. I neću požaliti što od jedne ne-mame upravo njoj postajem mama.
