Naime, sve je više dvoraca u Hrvatskoj i okolici koji su adaptirani te prenamijenjeni u heritage hotele. No osim običnog hotela, oni nude povijest, poseban doživljaj, bijeg od svakodnevice i neopisiv osjećaj svojevrsnog povratka u prošlost.
To su mjesta na kojima je vrijeme stalo i gdje signal mobitela postaje nevažan. I baš su zato posljednjih nekoliko godina dvorci moj prvi odabir prilikom planiranja posebnog vikenda.
Oduvijek sam bila fascinirana dvorcima, kao i zasigurno velik broj djevojčica koje su slušale i čitale bajke o princezama i prinčevima. Doduše, s godinama sam naučila da princ na bijelom konju ne postoji, barem ne u onoj formi u kojoj su nam to obećavale bajke.
Ali ljubav prema dvorcima nikada nije izblijedjela, i to zbog osjećaja koji bude, zbog tih velikih prostora, starih knjižnica, parkova, portreta na zidovima i dojma da svaki kutak skriva neku svoju priču.
Tijekom godina imala sam priliku prespavati u nekoliko dvoraca i nijedan nije ostavio isti osjećaj. Neki su bili elegantni i romantični, neki pomalo tajanstveni, neki srednjovjekovni, drugi nešto moderniji, no baš svi su imali ono nešto zbog čega ih se sjećam puno jasnije nego mnogih hotela.
Dvorac Janković u Suhopolju kraj Virovitice bio je moj prvi susret s ovakvim tipom noćenja. U tom trenutku u novouređenom dvorcu gotovo da i nije bilo gostiju, pa je večernje lutanje hodnicima i čitanje o povijesti s vremenske lente na zidovima imalo još posebniji prizvuk.
U okolnom perivoju, prepunom meni uvijek fascinantnih bršljana, točno sam mogla zamisliti kako se ondje u 18. stoljeću šetala Julijana Feketa od Galente, koja je kupila čitavo vlastelinstvo od kneza Kazimira Esterházy od Galante i započela ovu grofovsku priču.
Kasnije je u tom objektu bio i dječji vrtić, potom dom za siročad i osnovna škola, a danas mu je vraćen stari grofovski sjaj.
Ovaj dvorac ima neku mirnoću koju je teško objasniti dok ne dođete tamo. Slavonija sama po sebi usporava čovjeka, a ovakav prostor to još dodatno naglasi.
Možda najmanje obnovljen, ali meni nekako najdraži od hrvatskih dvoraca u kojima sam noćila bio je dvorac Gjalski u Zaboku. Bio je to dom poznatog književnika i političara Ksavera Šandora Gjalskog, pravog imena Ljubomil Tito Josip Franjo Babić, a izgrađen je krajem 18. stoljeća. Bila sam smještena u najvećoj sobi s predivnim balkonom s kojeg je pucao pogled na čitav kraj. Pijući jutarnju kavu na tom balkonu, točno sam mogla zamisliti kako Gjalski razmišlja o pisanju svojih djela.
Točno sam mogla zamisliti kako radi skicu za svoje remek-djelo Pod starimi krovi. Hodajući škripavim hodnicima i osluškujući zavijanje jesenskog vjetra, gotovo da sam mogla osjetiti njegovu prisutnost, što mi je kao književnici i profesorici književnosti bilo posebno važno.
Jedan siječanj dočekala sam u dvorcu Jurjevec u Lekeniku, baroknom izdanju koje je obnovio sadašnji vlasnik, a koji je u istom zdanju pohađao osnovnu školu dok mu je majka ondje bila podvornica. Zvuči kao scenarij za film ili knjigu, zar ne? I doista se tako i osjećate kada uđete u ovo zdanje.
Viteški oklopi na stepenicama, luksuzni namještaj, odabir boja na zidovima, unutarnji bazen i još mnoštvo detalja doista daju uvid u to kako je nekada izgledalo vlastelinstvo Želin-Čiče obitelji Thurn und Taxis, poznatih po tome što su još u 18. stoljeću osmislili poštanski sustav kakav danas poznajemo.
Odmaknemo li se od Hrvatske, i u neposrednoj blizini nalazi se mnoštvo dvoraca u kojima možete noćiti, a meni je najdraži Grad Podsreda u Sloveniji. Ondje sam provela prošli rođendan, točno na Noć vještica. Od svih mjesta na kojima sam bila, ovo je možda najbliže onoj pravoj predodžbi srednjovjekovnog dvorca: debeli kameni zidovi, stari hodnici i atmosfera zbog koje imate osjećaj kao da ste nakratko završili u nekom drugom stoljeću.
Svaka od smještajnih jedinica posvećena je nekom od stanara dvorca, a mi smo boravili u Windischgraetzovoj sobi, nazvanoj tako prema posljednjim vlasnicima dvorca.
Prije nekoliko mjeseci otišla sam u Mađarsku i u ondašnji Batthyány Kastélyszálló, u malom selu Zalacsány, nedaleko od Balatona. Ovaj me dvorac oduševio elegancijom, mirom i luksuzom koji ne viče i ne pokušava impresionirati na silu, a ipak ostane u sjećanju.
Ponekad su upravo takvi prostori najveće iznenađenje. Kava na terasi uz pogled na perivoj, lutanje hodnicima sve do bazena i saune te mnoštvo mađarskih specijaliteta čiji utjecaj možemo prepoznati i u našoj kuhinji, ono su što će me zauvijek podsjećati na zdanje u kojem su živjeli pripadnici plemićke obitelji Batthyány.
Da mi je netko prije nekoliko godina rekao kako i sasvim običan čovjek može doživjeti ovakva iskustva, ne bih mu vjerovala. No sada kada znam za njih i kada sam ih već dobrano iskusila, ne mogu stati. Svi ovi dvorci zaljubljeniku u povijest i misterije nude nešto što nijedan moderan hotel ne može.
Nude iskustvo, doticaj s povijesti, zaboravljanje vanjskog svijeta i uronjavanje u bajku. Budete li u mogućnosti, zavirite u sve što nude. Zauvijek ćete pamtiti te dane.
