Azili za životinje u cijeloj Hrvatskoj prepuni su napuštenih pasa i mačaka koji čeznu za novim domom. Neki ga čekaju i godinama, a neki ga niti ne dočekaju i cijeli život provedu u skloništu. Jedini način da se začarani krug prevelikog broja napuštenih, ali i zanemarenih i zlostavljanih životinja prekine jest kastracija. Mnogi ljudi još uvijek imaju predrasude i kriva vjerovanja o zahvatu kojim se životinji onemogućava potomstvo, ali zato donosi brojne zdravstvene prednosti i pozitivne promjene u ponašanju životinja
Unatoč tome što kastracija spašava živote jer se njome sprečava nastajanje novih neželjenih legla, u Hrvatskoj je i dalje ogroman broj nekastriranih kućnih ljubimaca.
Zakon o zaštiti životinja kaže da se vlasnik mora pobrinuti za potomstvo svog kućnog ljubimca, no mačići i štenci i dalje završavaju u jarcima, u šumama kao hrana divljim životinjama, pod kotačima automobila ili zatvoreni u plastičnoj vrećici u kontejneru, a vlasnici misle da je bolje sudjelovati u ubijanju životinja nego napraviti kastraciju. Čekaju nas još godine i desetljeća edukacije najmlađih po vrtićima i školama te edukacije o brizi o drugim živim bićima da bismo stvorili društvo osjetljivo prema tim bićima, ističe veterinarka, dr. med. vet. Tatjana Zajec, voditeljica Skloništa za nezbrinute životinje Dumovec u koje svaki mjesec stigne barem 50, a ponekad i 100 novih pasa.
Jedini način da se začarani krug prevelikog broja napuštenih, ali i zanemarenih i zlostavljanih životinja prekine je kastracija, ali mnogi ljudi još uvijek imaju predrasude i kriva vjerovanja o tom zahvatu
Onoliko pasa koliko ih mjesečno udomimo, toliko se može i primiti. Ponekad ih primimo previše, ali to je boljka svakog 'no kill' skloništa. Kako je udomljavanje ključ rada svakog dobrog skloništa, tako najviše i radimo upravo na tome i zato uvijek ističemo našu krilaticu 'Udomljavanje je fora!', govori Tatjana. Kada je u pitanju kastracija, Hrvatska se može ugledati na zemlje poput Njemačke, Austrije i Velike Britanije u kojima je svjesnost o važnosti kastracije puno razvijenija.
Neke razvijene zemlje EU poput Velike Britanije ili Njemačke imaju iza sebe preko 150 godina rada na zaštiti životinja. Kraljica Viktorija prva je došla u jedino londonsko sklonište onog vremena (Battersea Dogs & Cats Home) i uplatila prvu donaciju, a psi koji su tamo dolazili na početku su svi odmah bili eutanazirani. Danas se mogu pohvaliti sa stoljećem i pol zaštitarstva i normalno je da stanovnici Berlina, Amsterdama, Beča ili Londona imaju posve drukčiji odnos, i to onaj kojem mi težimo i s toliko zaostatka kasnimo među civiliziranim društvima.
Mogu pohvaliti Zagrepčane jer vole i štite svoje kućne ljubimce i tretiraju ih kao članove svojih obitelji, a Zagreb je imao prvo sklonište i od prvog dana učimo ljude zajedničkom životu sa svim životinjama, kaže Tatjana koja je izdvojila i 3 najvažnije činjenice o kastraciji koje vlasnici pasa i mačaka trebaju znati:
1. Kastracija olakšava život i vlasniku i kućnom ljubimcu
Na promjenu karaktera sigurno ne utječe gubitak spolnih organa niti kod ljudi niti kod drugih životinja jer je karakter nešto što dobijemo rođenjem te razvijamo tijekom života i na njega utječu sva iskustva koja prolazimo. Kastracijom dobijemo mirniju životinju koja nam ne bježi, nije agresivna (pod utjecajem hormona), lakše idemo u šetnju, na treninge, na more i u hotele.
Možemo ih ostaviti među drugim životinjama i na čuvanju. Olakšamo životi sebi i svom kućnom ljubimcu, i to zna svaki vlasnik u velikom gradu među puno ljudi i životinja, poručuje veterinarka svima onima koji smatraju da kastracija mijenja ćud životinje. Na tvrdnje mnogih da kastracija nije prirodna odgovara:Jako često se nitko ne pobrine za odbačena legla jer se i ne zna gdje štenci ili mačići završe i onda umiru od gladi ili bolesti i za to je uvijek odgovoran onaj tko ih je napustio
Što je prirodno u neprirodnom okruženju jednog velikog grada, možemo raspravljati, no sigurno nije prirodno niti da životinjama uskraćujemo parenje i dopuštamo besmislena tjeranja svakih nekoliko mjeseci ili da to dopustimo pa onda nitko ne zna što napraviti s mladunčadi ili ih ostavljaju tko zna gdje ili to ide na brigu udrugama za zaštitu životinja i skloništima koja brinu o njima u vrlo teškim uvjetima.
2. Životinja nikada nije prestara za kastraciju
Kastracija se može raditi tijekom cijelog života životinje. U mlađim danima to je sigurno bolje napraviti, jer mlada se životinja brzo i lako oporavlja od operacije, dok se kod starijih to radi kad se propusti napraviti prije i onda je obično dio liječenja (kod kujica su česte gnojne upale maternice, a kod mužjaka tumori testisa). I kod kujica i kod mužjaka oporavak traje desetak dana, koliko je potrebno da se skinu šavovi i da život nastavi ići svojim tijekom.
3. "Netko će se drugi pobrinuti za leglo" nikada nije u redu
S jedne strane mnogi smatraju da kastriranje životinja nije prirodno, a s druge strane da je u redu bacati štence ili mačiće u vodu ili ih ostavljati s mišlju "netko će se drugi pobrinuti za njih".
Ubijanje životinja strašno je i tu nema zabune. Jako često nitko se ne pobrine za odbačena legla jer se i ne zna gdje štenci ili mačići završe i onda umiru od gladi ili bolesti, a uvijek je odgovoran onaj tko ih je napustio. Stavljati tu odgovornost nekom drugom besmisleno je, poručuje veterinarka Tatjana Zajec, voditeljica Skloništa za nezbrinute životinje Dumovec.
