Na dječjem karnevalu u Kaštelima 2018. godine umjesto princa Fašnika spaljena je slikovnica u duginim bojama kao reakcija na izlazak hrvatske slikovnice "Moja dugina obitelj", prve koja prikazuje djecu s istospolnim roditeljima.

Princ Fašnik tradicionalno završava na lomači jer se smatra krivcem za sve loše što nam se dogodilo u prethodnoj godini i zato na karnevalima često poprima obličje glavnih domaćih političkih aktera.

Znači li to da je ekipa iz Kaštela bila uvjerena da su im lošu godinu zakuhale lezbijke i gejevi? Čini se da mi ostali još nismo spoznali veliku političku moć LGBTQ zajednice.

Reakcije na ovaj čin bile su burne i pomislili biste da više nikad nikome takvo nešto neće pasti na pamet.

Naravno da smo se prevarili. Hrvati sporo uče na vlastitim greškama.

Mjesto radnje ovaj put je Imotski. Nedjeljna karnevalska povorka ovdje je završila paljenjem lutki istospolnog para s djetetom na koje su nalijepili sliku Nenada Stazića s petokrakom na čelu. Kakva bi to javna fešta bila bez malo komunizma i partizana?

Stazić je jedan od političara koji je oštro reagirao na odluku ravnateljice zagrebačkog Centra za socijalnu skrb Tatjane Brozić Perić o odbacivanju zahtjeva životnih partnera Ive Šegote i Mladena Kožića za udomljenjem djeteta.

Tolerancija Bogatstvo različitosti: 10 načina kako djecu podučiti toleranciji

Njihov je zahtjev odbačen nakon povijesne presude Ustavnog suda koji je poništio sva prijašnja rješenja o odbijanju udomljavanja i tražio od nadležnih donošenje nove odluke u skladu s presudom.

U Hrvatskoj se dogodio nečuven skandal. Centar je odbio zahtjev istospolnog para za udomljenjem djeteta, to si je dopustila nekakva Tatjana Brozić Perić, šefica toga Centra. Žena ne poštuje odluke suda, misli da je iznad suda i zakona, to je kazneno djelo i da smo nekakva država, ta izvjesna Brozić Perić više ne bi bila na tom mjestu, bila bi smijenjena, komentirao je tada Stazić.

I jako naljutio Imoćane.

Oni, očito, žive kao bubreg u loju, svi od reda su zaposleni, plaće im stižu redovito, mirovine su ogromne i zdravi su ko dren pa nikad ne moraju doktoru.

Jedino to može donekle objasniti zašto su im se u protekloj godini Ivo, Mladen i Nenad toliko zamjerili. Imoćani jednostavno nemaju nikakvih problema pa su se uhvatili njih, reda radi, da bi imali koga spaliti na lomači.

Žao mi je onih Imoćana kojima je jučer bilo neugodno dok su na lomači s nakaradnom obitelji gorjeli i njihovi stavovi koje se ne usude izreći naglas. Razumijem zašto ih je strah.

Posljednji pozdrav našem karnevalu. Stvarno mi se više vrti od ove kulture smrti, a budući da to moje tilo mori, neka ove godine nakaradna obitelj s djetetom Nenadom Stazićem gori, izrecitirali su voditelji ceremonije uoči paljenja.

Puno je toga nakaradnog u našoj zemlji.

Za početak, svi oni koji misle da imaju pravo petljati se u živote drugih ljudi. Svi oni koji žele određivati tko će se u koga zaljubljivati, s kim će spavati i kakvu će obitelj graditi.

Nakaradni su i oni koji ne razumiju ni osnovnu definiciju tolerancije, a kamoli širi koncept prihvaćanja različitosti. Zatim oni koji vjeruju da mogu stvarati zakonski okvir unutar kojeg će drugima oduzimati osnovna ljudska prava.

Nakaradno je pred očima djece demonstrirati govor mržnje, a onda se pitati zašto ona izrastaju u nasilnike i za to kriviti "društvo". Ili partizane.

Žao mi je onih Imoćana kojima je jučer bilo neugodno dok su na lomači s "nakaradnom" obitelji gorjeli i njihovi stavovi koje se ne usude izreći naglas. Razumijem zašto ih je strah.

Moralo je tamo među veselom svjetinom koja je razdragano pljeskala biti i onih koji nemaju ništa protiv toga da Ivo i Mladen uz Nenadov blagoslov udome dijete.

Sigurno je pored lomače prošao i neki imotski Ivo koji sanja o tome da će jednog dana imati obitelj sa svojim dečkom. Vjerojatno se sablaznio na sekundu, a onda se sjetio gdje živi.

Taj će Ivo, prije ili kasnije, kupiti jednosmjernu kartu za neku bolju zemlju u kojoj ga nitko neće poželjeti spaliti.

Ako vas je danas sram zbog toga što se dogodilo u Imotskom, to je ispravan osjećaj. Na takve događaje ne odmahuje se rukom. Ne smijemo ih pripisivati karnevalskom ludilu i praviti se da organizatori sigurno nisu tako mislili, samo su se malo šalili.

Mržnja se hrani našom tišinom i inercijom. Svaki put kad propustimo priliku reagirati na nju, ona se širi.

Zato se danas slobodno zgražajte nad imotskom lomačom kako bi malo vašeg srama prešlo na one koji su je zapalili.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju