Vi koji ne volite Valentinovo, ne volite ga zato što ste sami, kaže mi prijateljica usred rasprave o smislu Dana zaljubljenih. Ona je nepopravljiva romantičarka koja vodi računa o važnim datumima, ali također drugačije definira važne datume pa tako nakon 10 godina braka i dalje slavi čak i godišnjicu prvog spoja sa suprugom.
Kako onda ne bi obožavala Valentinovo? Ali nametnuto ti je, kontriram ja bezuspješno, a ona iz rukava vadi informaciju da se slavi stoljećima i da je to sada već tradicija.
Na moju žalost, u pravu je, potvrdio Google, ali ne dam se i objašnjavam da moja baba Zora sa Žumberka nije znala što je Valentinovo, kao ni njezina iz Zagore. Ako su i čule za to slučajno – do sveca je, nije do ljubavi.
Dan zaljubljenih u ovom današnjem obliku uvozni je proizvod i jedini problem koji mi hejteri imamo s njim njegova je izražena komercijalizacija.
Točnije, činjenica da svoju ljubav moraš dokazati kupovinom nekog prigodnog artikla jer inače kao da nisi zaljubljen. Usmena ili pismena čestitka bez poklona ne vrijedi.
Pa dobro, to je mali znak pažnje, zašto je to sad problem, uzvraća prijateljica. Mali znak pažnje je stručak tratinčica s livade, a ne buket s parnim brojem crvenih ruža kojima ovih dana cijena prigodno raste i na pet eura po komadu.
Podsjećam je da svake godine uz buket i večeru tradicionalno dobije i parfem te kako to više ne ulazi u kategoriju malog znaka pažnje, a pritom naglašavam i to da su ona i njezin suprug netipičan par. Iskreno zaljubljeni ljudi kojima Valentinovo nije samo formalnost, kao mnogim drugim parovima koje poznajemo.
Oni parovi koji se uzimaju zdravo za gotovo 364 dana godišnje, ali taj jedan dan sjest će u restoran, okinuti romantičnu fotku za Instagram i tu večer zaspati leđima okrenuti jedno drugome, u ledenoj tišini.
Ako ćemo pošteno, ima nešto u njezinoj konstataciji da samoća doprinosi negativnoj percepciji Valentinova. Kad si kronično sam, ne sjeda ti najbolje ta silna romantika koja dopire sa svih strana, ružičasti plišanci i čokoladna srca, počešljani frajeri koji se jednom godišnje ne srame hodati po gradu s cvijećem nego ponosno prilaze svojoj dragoj i uručuju joj buket dok mi sa strane gledamo i mislimo u sebi: Bljak.
Sve to ne mijenja činjenicu da Valentinovo odavno u sebi nema onu istinsku romantiku koja se ne manifestira kroz cvijeće i poklone. Previše je proračunato, usiljeno, nekako umjetno i glasno, pogotovo kada se slavi nasilu, jer se to mora.
Tko je onda u pravu? Obje. I ona koja taj dan želi svoje ruže i večeru, ali i ona koja bi radije bila voljena preostalih 364 dana u godini, a taj jedan jednostavno preskočila.
P.S. Razgovor prenesen uz dozvolu nepopravljive romantičarke.
