Nadasve talentirana, vrijedna, maštovita, jedinstvena – tako bi se najkraće mogla opisati Nina Simone, glazbena diva koja se pjesmom borila za građanska prava.
Rođena 21. veljače 1933. u Sjevernoj Karolini u SAD-u kao Eunice Kathleen Waymon, već je od malih nogu pokazivala zavidan glazbeni talent. Sa samo tri godine počela je svirati klavir vodeći se sluhom, a s deset je godina imala i prvi nastup u gradskoj knjižnici.
Međutim, tog su dana njezini roditelji, koji su došli uživati u nastupu svoje kćeri, zamoljeni da se iz prvog reda u gledalištu premjeste otraga kako bi prve pozicije mogli zauzeti bijelci. To je nešto čega se sjećala do kraja života i što je vjerojatno bio i jedan od razloga zašto se čitav život borila protiv rasne diskriminacije.
Drugi razlog krije se u tome što nije bila primljena na prestižni Julliard, najpoznatiju glazbenu školu na svijetu smještenu u New Yorku.
Njezina je lokalna zajednica već skupila novce za školarinu, obitelj se preselila u New York, a potom je doznala vijest da nije primljena, unatoč iznimnom talentu i poznavanju glazbe. Do kraja života tvrdila je da nije bila primljena zato jer je Afroamerikanka.
Ipak, u tom trenutku razočaranja nije mogla ni sanjati kakvu će karijeru ostvariti. Počela je podučavati glazbi učenike, a sama nastupati po klubovima davši si pritom umjetničko ime Nina Simone.
Nastupala je u Midtown Bar & Grill u Atlantic Cityju, a riječ o mladoj ženi koja popularne pjesme Gershwina, Colea Portera, Richarda Rodgersa i drugih pretvara u popularnu glazbu uz sinteziju jazza, bluesa i klasične glazbe, proširila se poput vatre.
No njezina je majka bila ogorčena „nečasnim“ radom svoje kćeri pa je to bio razlog više što si je dala umjetničko ime.
Njena obrada pjesme To Be Young, Gifted and Black postala je "nacionalnom himnom crne Amerike".
U dobi od 22 godine, Nina je dospjela u središte pozornosti glazbene industrije. Nakon što je predala svoje demo-snimke Sydu Nathanu, s njim je i potpisala ugovor i već tu pokazala kako neće dati da drugi kroje njezinu karijeru i njezin život. Iako je Nathan inzistirao na tome da on mora odabrati sve pjesme za njezin album prvijenac, Nina se nije dala. Nije odustala sve dok nije bilo po njenom i dok ona sama nije odabrala pjesme.
U svome se izvođenju vodila uzorima čijim je notama dala sasvim drugu boju. Primjerice, njezin je veliki uzor bila Billie Holiday koja je bila inspiracija na porgyjevo čitanje u pjesmi Porgy & Bess. Slično je bilo kada je snimila pjesmu My Baby Just Cares For Me, koju su prethodno izvodili Nate King Cole, Count Basie i Woody Herman.
Ta se pjesma mnogo kasnije, tijekom 1980-ih, koristila kao glazbena podloga za televizijsku reklamu za Chanelov parfem Chanel No.5, što ju je vinulo u zvjezdano nebo za nove generacije i ostalo upamćeno kao jedna od njezinih najboljih pjesama svih vremena.
S promjenom mjesta prebivališta, Nina je promijenila i glazbenu kuću i agenta, a upravo je u New Yorku postala popularnija nego ikad prije. Nakon uspjeha s pjesmom Little Girl Blue, Simone potpisuje ugovor s većom izdavačkom kućom, Colpix Records, nakon čega slijedi niz studijskih i albuma uživo.
Proširila se riječ o njoj kao o vrsnoj izvođačici kojoj nema ravne kada je u pitanju nastup uživo, pa se na njezine koncerte nije gledalo samo kao na koncerte nego kao na događanja na kojima treba biti prisutan. Svojim posebnim, gotovo kraljevskim držanjem na pozornici priskribila si je i naziv „visoke svećenice soula“.
PJESMOM ZA GRAĐANSKA PRAVA
U svojim bi pjesmama nerijetko spomenula svoje afričko porijeklo, no sve do 1964. kao da nije bila svjesna rasističkih predrasuda u njihovim stvarnim razmjerima. Spoznala ih je uz pomoć prijatelja Langstona Hughesa, Jamesa Baldwina i Lorraine Hansberry, a prelaskom u novu kuću Philips Records, prvi se put otvorena u svojim pjesmama bavila rasnom nejednakošću dominantnom u SAD-u, i to u pjesmi Mississippi Goddam.
To je bio njen odgovor na umorstvo Medgara Eversa i bombaški napad na baptističku crkvu u 16. ulici u gradiću Birmingham u Alabami gdje je poginulo četvero afromaričke djece.
Pjesma je izdana kao singl i bojkotirana u nekim američkim južnjačkim državama. Pjesmom Old Jim Crow na istom albumu reagira na zakone Jima Crowe, zakone o rasnoj segregaciji.
Snimila je obradu pjesme Strange Fruit Billie Holiday o linčovanju crnaca na Jugu, a pjevala je i pjesmu W. Cuneyja Images o nedostatku ponosa u afroameričkih žena.
Zajedno s Weldonom Irvineom, Simone pretvara nedovršeno djelo Lorraine Hansberry To Be Young, Gifted and Black u pjesmu borbe za građanska prava, a izvodi ga uživo na albumu Black Gold iz 1970. godine. Studijska izvedba objavljena je kao singl, a pjesma je postala "nacionalnom himnom crne Amerike".
Ukratko, od spomenute pjesme Mississippi Goddam nadalje borba za građanska prava postala je lajtomotiv njezinih pjesma. Osim toga, često je bila pozivana da drži govore na prosvjedima i okupljanjima.
Njezine pjesme kroz desetljeća su se našle u više od dvadesetak filmova, a među posljednjima i u filmu Seks i grad.
Odlazak na njezin koncert bio je pravi društveni događaj.
Ipak, kao i mnoge velike dive koje su završile u braku sa svojim menadžerima, neslavno je skončala. Njezino zlatno razdoblje završilo je razvodom od Andrewa Strouda. Nastanila se u Francuskoj kako bi se maknula od svega što ju je iscrpljivalo.
Iako su o njoj kolale priče da je bilo prava diva te da je, primjerice, 1995. godine hicem iz zračnog pištolja ozlijedila susjedovog sina jer joj je smijanjem omeo koncentraciju, kao i pucala na izvršnog direktora izdavačke kompanije kojega je optužila za krađu tantijema, tek je 2004. godine javnosti otkriveno je da je navodno bolovala od bipolarnog poremećaja ili graničnog poremećaja osobnosti zbog čega je uzimala poveće doze lijekova.
No glazbenici su za nju imali samo riječi hvale, a uzor je i današnjima poput Alicie Keys. Uz ne baš jednostavan životni put, čini se da joj je ipak uspjelo ono o čemu je i pisala u svojoj autobiografiji:
...(želim)… da se ljudi međusobno osjećaju na dubokoj razini. To je teško opisati jer to nije nešto što se može analizirati. No, kada jednom privučete publiku jednostavno znate; to poput struje visi u zraku.
Više detalja o njoj možete saznati i u dokumentarnom filmu iz 2015. naziva What happened, Miss Simone?
