Oduvijek prevladava mišljenje da su muškarci oni koji ga teško drže u hlačama, a psihijatar dr. Slavko Ziherl kaže da u svojoj praksi sreće sve više žena koje varaju.

Velik broj novijih britanskih istraživanja pokazao je da stereotip prema kojem muškarci varaju, a žene ne više ne vrijedi. Isto potvrđuje i psihijatar Slavko Ziherl koji kaže da u svojoj praksi sreće sve više parova koji su u krizi baš zato što je žena bila nevjerna. U sociološkom smislu je, dakle, žena postala ravnopravnija muškarcu. Još prije nekoliko desetljeća u zapadnom je društvu vrijedilo nepisano pravilo da žene služe rađanju potomaka, a ljubavnice za divlji i vrući seks. 

Varanje od strane muškaraca bilo je društveno prilično prihvatljivo, a žene su to nekako tolerirale. U modernom društvu varanje je često, kako s muške, tako i sa ženske strane. Dr. Bonnie Eaker autorica knjige Adultery, The Forgivable Sin (Varanje, grijeh koji se može oprostiti), tvrdi da barem osam od deset brakova preživi neki način varanja, dok se kao posljedica varanja raspadne barem pola brakova.

Razlozi za varanje: 

Dr. Slavko Ziherl kaže da se razlozi za varanje uvijek temelje na nezadovoljstvu s partnerstvom, što se ne odnosi samo na seksualno zadovoljstvo. “Bračni krevet je kopija odnosa'', kaže psihijatar, ''i manjak komunikacije među partnerima vodi u monotoniju i dosadu.'' Često prevarena osoba u vezi uopće ne zna što je u vezi bilo naopako pa na prevaru reagira iznenađenošću, tugom i ljutnjom. 

Dr. Slavko Ziherl kaže da je čest razlog za prevaru ''kriza srednjih godina'', kojoj u zadnje vrijeme podliježu i muškarci i žene. U određenoj starosnoj dobi ljudi počinju shvaćati da se pozdravljaju od mladosti, a muškarci se često počinju susretati s opadanjem spolne moći. Kako bi vratili svoje samopouzdanje, traže potvrdu u mlađoj ženi, dok žene u mlađim muškarcima traže potvrdu da su još uvijek zavodljive i ''vrijedne grijeha''.

Muškarci već zbog bioloških predispozicija ne mogu ostati vjerni jer su po prirodi ''oplođivači''. A što je sa ženama? 

Veliki broj različitih bioloških teorija opravdava mušku nevjeru time da mužjaci već po prirodi žele oploditi što veći broj ženki kako bi osigurali preživljavanje potomaka koji će prenositi njihove gene. Postoji i manje poznata teorija da je na temelju prirodne selekcije i žena sklona promiskuitetu, o kojoj je u britanskom časopisu ''Observer'' pisao urednik za zdravlje Anthony Browne. Prema spomenutoj teoriji, biolozi vjeruju da je i žena sklona ''varanju'' jer promiskuitetnošću rastu njezine mogućnosti da će imati više zdravih potomaka koji će preživjeti. Ta teorija je potvrđena i statistikama pogrešno smatranog očinstva, naime, gotovo svakom sedmom djetetu otac nije osoba koja je upisana u njegovu rodnom listu.

Postoje znanstveni dokazi da i u životinjskom svijetu mnoge vrste ženki nisu monogamne. Najveći broj odgovora o ženskoj promiskuitetnosti se, prema tvrdnjama profesora evolucijske biologije Tima Birkheada sa Sveučilišta u Sheffieldu, skriva u muškim testisima. Što su testisi mužjaka veći, mogu proizvesti više sperme, a količina sperme ja važna u nadvladavanju sperme eventualnih suparnika. Ženke čimpanza, koji su nam u najbližem srodstvu, ponašaju se vrlo promiskuitetno, dok njihovi mužjaci imaju vrlo velike testise. Muškarci imaju testise srednje veličine, što profesor Birkhead povezuje osrednjom promiskuitetnošću žena; dakle, nisu promiskuitetne poput ženke čimpanze, ali nisu vjerne poput ženke gorila. 

Vjernost žena ovisi i o okolnostima 

Žena poligamijom može osigurati bolje uvjete za svoje potomke. Inuiti iz Sjeverne Amerike, na primjer, poznaju dvostruki brak gdje se jedan par vjenča s drugim parom te time osigura skrb za svoju djecu u slučaju bolesti ili smrti. S druge strane, žena će vjerojatnije biti vjerna svom partneru ako nevjernošću riskira da će ostati sama s djecom, pogotovo ako nema prihoda za preživljavanje. 

Varanje može biti i dokaz nezrelosti 

Dr. Slavko Ziherl kaže da ljudi varaju i zbog želje da bi ponovno doživjeli strasnu intenzivnost seksualnosti u početnoj fazi – u fazi zaljubljenosti. Psihijatri fazu zaljubljenosti opisuju kao stanje psihoze, lebdenja nad tlom. Ljubav je po njima sljedeći stadij zaljubljenosti, iako većina zaljubljenosti ne pređe u stadij ljubavi. Najlakši put za ponovno doživljavanje seksualne intenzivnosti je, dakle, zaljubljivanje, u koje iz ozbiljne veze, prema mišljenju dr. Ziherla, obično bježe nezrele osobe. Ljubav ima svoje vrline, zrela je jer sa sobom nosi neku odgovornost. Umjesto upuštanja u afere, dr. Ziherl savjetuje da se partneri posvete jedan drugome, otvoreno govore o svojim seksualnim maštarijama i pokušaju u svoju vezu unijeti više žara koji dolazi isključivo kroz komunikaciju i poštovanje.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju