Desetljeća istraživanja u području psihologije pokazuju da je prvi dojam važan. Dakako, on se uvijek može popraviti, no ipak ljudi nerijetko upravo na njemu temelje mišljenje o nama.
Većina informacija koje koristimo za stvaranje dojma o drugima sastoji se od neverbalnih znakova – govora tijela.
U nizu istraživanja, počevši od onih koje su provodili Riggio i Friedman, promatrali su se neverbalni znakovi koji su povezani s prvim dojmovima i početnom simpatičnošću.
Jedan eksperiment uključivao je pozdravljanje eksperimentatora pri ulasku u prostoriju za ispitivanje, što je bilo bilježeno kamerom, a kasnije je zamoljeno da isti polaznici na videu opišu u čemu su upravo sudjelovali, ali da pritom paze na to da tim svojim monologom zaintrigiraju druge za taj isti eksperiment.
Nasumični suci kasnije su pregledali snimke i ocijenili te kratke, inicijalne susrete prilikom pozdravljanja. Drugim riječima, morali su procijeniti koliko im je netko simpatičan.
RAZLIKE U PROCJENJIVANJU MUŠKARACA I ŽENA
Prvo otkriće do kojeg se došlo jest to da je otkrivena razlika između percipiranja muškaraca i žena. Znakovi govora tijela povezani s početnom simpatičnošću bili su vrlo različiti za muškarce i žene.
Ocijenjeno je da su muškarci smatrani simpatičnijima ako su govorili brzo, mijenjali držanje tijekom govora i izbjegavali poštapalice u govoru.
S druge strane, kod žena su jedini neverbalni znakovi povezani sa simpatičnošću bili izrazi lica. Ako su žene pokazivale toplinu lica te izbjegavale emocionalno neutralnu mimiku, smatralo ih se simpatičnijima.
Pokazalo se da kod muškaraca procjenjujemo pokrete tijela, a kod žena izraze lica.
No još je važnije otkriće samouvjerenost u ono čemu govore. Što se tiče muškaraca, ponovno su kao simpatičniji okarakterizirani oni koji su brzo govorili, koristili se gestama i mimikom te nisu gledali u pod ili u stranu.
Kada su u pitanju žene, kod njih je situacija gotovo identična, uz dodatno izraženije promatranje izraza lica.
S druge strane, kod oba spola grčenje ruku, dodirivanje prstiju, trljanje ruku o tijelo i dodirivanje lica ili kose bili su očiti znakovi nesigurnosti te su ih kao takve percipirali i suci.
Svi sudionici prethodno su riješili test osobnosti. Oni koji su u eksperimentu bili proglašeni simpatičnijima bili su većim dijelom ekstroverti, no tu je bio prisutan i velik broj onih koji su se smatrali društveno inteligentnima, neovisno o tome jesu li introverti ili ekstroverti.
Taj podatak ohrabruje jer pokazuje da ekstrovertiranost ipak nije uvjet za to da se svidimo drugima.
Prezentirati se na samouvjereniji način može se naučiti, što dovodi do pozitivnijih prvih dojmova.
Je li pritom netko introvert ili ekstrovert, nema nikakve veze. Nijedno nije bolje ili lošije od drugog. Sve što trebamo je, očito, paziti na izraze lica.
