Pomoćnik u nastavi nezamjenjiv je svakom djetetu s teškoćama u razvoju. On mu pomaže da savlada nastavne sadržaje u skladu sa svojim mogućnostima, spona je s roditeljima djeteta i pruža mu moralnu podršku. A da ni ne govorimo o tome koliko prisutnost pomoćnika u nastavi pomaže učiteljima koji se tada mogu usmjeriti na ostatak razreda.

No to je ujedno i iznimno zahtjevan posao, a sve o njegovim prednostima i nedostacima rekla nam je Mateja Mavrinac iz Rijeke.

Mateja je već četiri godine pomoćnica u nastavi. Inače magistra edukacije hrvatskog jezika i književnosti po struci, tijekom svojih studentskih dana nije ni sanjala da će danas raditi ovaj posao. No nakon jedne kraće zamjene u opatijskoj srednjoj školi, stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa u jednoj od ponajboljih riječkih škola, Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji, te položenog stručnog državnog ispita više joj se nije pružila prilika za rad u struci.

Kada vidiš da je dijete napredovalo ili da ti je zahvalno što si uz njega i pomažeš mu, tada znaš da je vrijedilo. To je najljepši mogući osjećaj u ovome poslu.

Zato je odlučila prijaviti se na natječaj za posao pomoćnika u nastavi. Iako je imala bogato pedagoško znanje i iskustvo rada u nastavi, prvi tjedni bili su joj iznimno stresni.

Zapravo nisam imala pojma što me sve očekuje. Radila sam s djevojčicom koja je tada išla u prvi razred i ima Down sindrom. Već prvog radnog dana nakon završetka velikog odmora nisam je nikako uspijevala nagovoriti da uđemo u zgradu škole, a nije bilo nikoga tko bi mi pomogao. Sjećam se da mi je zapravo cijela ta prva godina bila teška, ponajviše jer se nerijetko nisam imala kome obratiti za pomoć ili savjet, prisjeća se Mateja.

S novom školskom godinom počela je raditi u drugoj školi s dječakom koji ima dijagnosticiran ADHD, a posljednje dvije godine provela je u radu s dječakom koji ima infantilnu cerebralnu paralizu zbog koje teže hoda, kao i blagu mentalnu retardaciju.

Način rada prilagoditi svakome zasebno

Učenici s različitim teškoćama u razvoju zahtijevali su i različit pristup.

Primjerice, kod dječaka s ADHD-om moja se pomoć svodila uglavnom na to da ga podsjećam na školske zadatke te ga smirujem i razgovaram s njim ako bi taj dan bio nervozniji i slično. S ostalo dvoje učenika sam morala mnogo više raditi. Moja pomoć se tada sastoji uglavnom u tome da im skratim nastavnu jedinicu, podcrtam ili ispišem ono najvažnije te da im dodatno objasnim ono što možda ne razumiju, pojašnjava nam Mateja.

Plaća za vrlo zahtjevan posao pomoćnika u nastavi kreće se između dvije i tri tisuće kuna, ovisno o satnici i projektu preko kojeg se radi.

Kako bi se i djetetu i pomoćniku olakšao rad, učitelji bi trebali za svaki nastavni sat pripremiti materijale po kojima bi oni radili. No kako kaže Mateja, teorija je jedno, a praksa drugo.

Ima učitelja koji to zaista i pripreme, ali takvi su u manjini pa onda većinu materijala pripremam sama i na puno nastavnih sati zapravo sama određujem tempo, domaću zadaću i slično. Iz nekih sam predmeta znala pripremati čak i pisane provjere znanja, govori nam Mateja koja, osim toga, pomaže i drugim učenicima u razredu.

Kako oni znaju da je inače profesorica, nerijetko je pitaju za savjet oko domaće zadaće ili zadataka koje moraju riješiti, a s obzirom na to da, kako nam Mateja kaže, s njome osjećaju bližu vezu nego s ostalim učiteljima, često joj povjeravaju i svoje male tajne o prvim ljubavima i prijateljstvima.

Djeca u školi
Neka djeca trebaju dodatnu pomoć u školi Foto: Getty Images

No zato tajni ne smije biti između nje i roditelja djeteta s teškoćama u razvoju s kojim radi, pri čemu je najvažnije da oni shvate kako svi moraju zajedno raditi za djetetovo dobro.

Često je roditeljima teško priznati ili se pomiriti s činjenicom da djetetu nešto ne ide pa je onda potrebno mnogo razgovora kako bi ih se uvjerilo u isto, da se dijete ne bi forsiralo. No dosad sam uvijek imala samo dobra iskustva i na kraju bismo se uvijek uspjeli oko svega dogovoriti te zaista nikada nije bilo nikakvih problema što se tiče komunikacije i suradnje općenito, sa zadovoljstvom govori Mateja.

Tečaj za rad u nastavi?

Ipak, priznaje da ne zna kako bi se snašla u svim tim situacijama da nije nastavničke struke. Naime, nije tajna da je u posljednjih nekoliko godina doslovno eksplodiralo tržište u kojem svako pučko učilište ili privatna ustanova nudi tečajeve za pomoćnike u nastavi. Oni u prosjeku traju po nekoliko tjedana i smatra se da bi onda bilo tko, bio on nastavnik, ekonomist, poljoprivredni tehničar ili konobar, trebao biti spreman za rad s djecom.

Dakako, to je nemoguće, a to dobro zna i Mateja.

Niti jedan tečaj ne može zamijeniti sve kolegije koje sam kao nastavnica odslušala i položila. Čak smo i mi morali proći edukaciju koja traje svega 20 sati i koja jedva da i dotakne sve probleme koji postoje. Ne znam kako bih pripremala nastavne materijale, pisane provjere i općenito pronalazila načine kojima ću učeniku uopće nešto i objasniti da nisam profesorica. Iskreno, i sama se pitam kako to obavljaju ljudi koji nemaju nikakve veze s nastavničkom strukom, iskrena je Mateja.

Zapravo nisam imala pojma što me sve očekuje. Radila sam s djevojčicom koja je tada išla u 1. razred i ima Down sindrom. Već prvog radnog dana nakon završetka velikog odmora nisam nikako je uspijevala nagovoriti da uđemo u zgradu škole, a nije bilo nikoga tko bi mi pomogao.

Vjeruje kako takve osobe mogu učenicima biti odlična fizička pomoć, no ako postoji ikakav kognitivni problem koji zahtijeva mnogo više, tada stvari ne izgledaju nimalo jednostavno.

S obzirom na to da danas bilo koja osoba sa srednjom stručnom spremom može biti pomoćnik u nastavi, iako bi prema nepisanom pravilu osobe pedagoške struke trebale biti u velikoj prednosti, što u praksi nije uvijek tako, posebno u manjim mjestima, nimalo primamljiva nije ni plaća koju primaju.

Naime, plaća pomoćnika u nastavi kreće se od dvije do tri tisuće kuna, ovisno o satnici i projektu putem kojeg se radi.

Naravno da se od toga ne može živjeti. Plača je u najmanju ruku ponižavajuća za ljude sa završenim fakultetom. Međutim, imali mi diplomu ili ne, to kod obračuna plaće nije važno. Ipak, kada bi bilo volje, vjerujem da bi to moglo zaživjeti i kao ravnopravno zanimanje i da bi pomoćnici mogli obavljati i pripremu nastavnih materijala, pisanje IOOP-a i slično. Trenutno ionako obavljaju poslove za koje nisu plaćeni (upravo priprema materijala), provode u školi i više vremena nego učitelji, ali i dalje se po pitanju plaće ništa ne mijenja, kaže Mateja.

Dječji napredak daje motivaciju

Iako ništa ne može nadomjestiti poražavajuću plaću, rad s djecom ipak na lice svakodnevno izmami osmijeh od uha do uha. Osim toga, Mateju hvale roditelji djece s kojima radi, kao i kolege iz zbornice koji su zadovoljni njezinim radom i koji su već nekoliko puta istaknuli kako je uz njezinu pomoć dijete napredovalo.
No jedna situacija s kraja prošle nastavne godine posebno joj je ostala u sjećanju.

Učenik je u petom razredu počeo pohađati nastavu prema redovnom programu, ali uz prilagodbu i bio je u razredu koji je učio njemački, a njemu je to bila tek prva godina učenja. Zato je učiteljica s ostalim učenicima radila gradivo petog razreda, a s njime gradivo prvog razreda. I ja sam to radila s njim, iako nikada u životu nisam učila njemački. Na kraju godine zajedno smo napravili veliki plakat putem kojeg se on i predstavio. Naravno, na njemačkom. I tada smo oboje pohvaljeni kako smo se dobro snalazili te godine i napravili dobar posao, prisjeća se Mateja.

Ne znam kako bih pripremala nastavne materijale, pisane provjere i općenito pronalazila načine kojima ću učeniku uopće nešto i objasniti da nisam nastavničke struke, kaže Mateja.

Koliko god zahtjevan bio posao pomoćnika u nastavi, koji sasvim sigurno nije za svakoga, onima koji imaju urođenu ljubav prema radu s djecom, nema bolje nagrade nego kada vide da je sav taj trud zaista donio i nešto pozitivno.

Kada vidiš da je dijete napredovalo ili da ti je zahvalno što si uz njega i pomažeš mu, tada znaš da je vrijedilo. To je najljepši mogući osjećaj u ovome poslu. To me i motivira za daljnji rad, zaključuje Mateja Mavrinac.