Hoćemo li ispravnim odgovorom na referendumsko pitanje 'Jeste li za to da u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca' i eventualnom promjenom Ustava postati pravednije i uređenije društvo s više sretnih negoli nesretnih obitelji? Na koncu, hoćemo li napokon shvatiti što je najvažnija od svega, bez obzira na naše različitosti?

<slika_1>Većina vjeruje kako živimo u svijetu punom mržnje i pohlepe. Ali ja ga ne vidim takvim. Čini mi se da je ljubav svuda. Često nije posebno uzvišena ili vrijedna isticanja u vijestima. Ali uvijek je tu – očevi i sinovi, majke i kćerke, muževi i žene, cure, dečki, stari prijatelji nisu riječi skinute sa sentimentalnog Facebook zida niti citat iz romana kakvog ruskog majstora pera.

Jednog takvog kralja realizma pamtimo iz školskih dana kada je njegova rečenica 'Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna, nesretna je na svoj način' bila točan odgovor na pitanje – kako počinje Ana Karenjina?

Ustav nije lista želja za idealan svijet poput onoga kakvog ga zamišlja John Lennon

Romantik koji svuda prepoznaje ljubav je Hugh Grant, šarmatni britanski premijer u filmu 'Zapravo ljubav'. Naš 'realizam' ima nešto drugačijeg premijera koji očekivano ne govori o ljubavi, ali koji će zajedno sa svima nama uskoro morati odgovoriti na pitanje Jeste li za to da u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?. I pri tome se nadati da je zaokružio ispravno te svojim odgovorom pridonio društvu koje će imati više sretnih obitelji od onih nesretnih.

Sudjelovati u odlučivanju prilikom oblikovanja države u kojoj se zaljubljujemo, vjenčamo i odgajamo djecu, dužnost je i privilegija svih željnih sretnije sadašnjosti i bezbrižnije budućnosti.

A sadašnji problemi, koji se isprepliću u obiteljskim i prijateljskim razgovorima, uključuju bratovu sedmu odbijenicu za posao, po četvrti puta odgođenu maminu operaciju ili četrdeset i sedam rata kredita za stan, 'gnijezdo' spremno grijati našu (buduću) obitelj. Sve se nekako vrti oko financijske sigurnosti i zaštite najbližih i i sve su želje okrenute prema njima.

Zajednica u kojoj žive neki drugi ljudi, bez obzira na spol i njezino definiranje, nikada nije bila briga o kojoj će vam se prijateljica jadati prilikom rijetkih, ali obaveznih druženja. A upravo je jedno takvo definiranje zajednice razlog zbog kojeg ćemo se 'okupiti' kako bismo eventualno mijenjali Ustav. Hoćemo li time biti pravednije i uređenije društvo?

A što bi sve moglo ući u Ustav i učiniti život uređenijim i pravednijim? Obećanje da će svako dijete imati tri obroka dnevno. Jedna od stavki mogla bi garantirati naknadu u visini prosječne hrvatske plaće svih 12 mjeseci rodiljnog dopusta. Mogli bismo imati odredbu prema kojoj otpremnina nogometnog izbornika u slučaju otkaza mora pak biti usklađena s iznosom hrvatske prosječne plaće, a ne one od 70 tisuća kuna kakvu svaki mjesec dobiva kormilar u kopačkama. Možda bi se njegov mjesečni prihod mogao usporediti s onim kardiokirurga ili onkologa i razmisliti o mogućoj preraspodjeli sredstva iz državne blagajne.

Na referendumsko pitanje trebali bismo odgovoriti 1. prosinca, istog datuma kada je Rosa Parks 1955. godine ostala sjediti u prednjem dijelu autobusa unatoč vozačevu zahtjevu da ustupi mjesto bijelom putniku

Neka se kao nedopustiv prijestup istakne dizanje ruke na majku svog djeteta kao i podizanje glasa ne ženu koja te naučila govoriti. Iživljavanje nad svakim bićem treba biti kažnjeno najvećom kaznom odgovarajućih institucija i osudom javnosti. I neka cijena tih promjena košta 47 milijuna kuna. Vrijednost svakog života je neprocjenjiva, i 47 milijuna kuna je cijena koju bismo morali htjeti platiti.

Ali Ustav nije lista želja za idealan svijet poput onoga kakvog ga zamišlja John Lennon. On je 'trezveni', najviši zakon u državi čije je temeljno ishodište i cilj – ljudska prava. I zato svaka pojava u društvu kojom se se nečija prava i slobode ograničavaju, modificiraju i oduzimaju, traži od nas reakciju kojom ćemo tražiti da takav dokument bude jasniji, određeniji i zaštitnički.

Definiranje ljubavno-zakonskih odnosa između partnera, u kojoj god spolnoj kombinaciji, nije vrijedno 47 milijuna kuna. Promjena najvećeg autoriteta među zakonima, koja većini neće donijeti ništa, a manjini onemogućiti korištenja riječi brak koju će možda zatražiti 47 parova, njih 4 ili 7, ili možda niti jedan, skup je sport bez obzira na krajnji rezultat.

Na referendumsko pitanje trebali bismo odgovoriti 1. prosinca, istog datuma kada je Rosa Parks 1955. godine ostala sjediti u prednjem dijelu autobusa unatoč vozačevu zahtjevu da ustupi mjesto bijelom putniku. Zbog toga je danas poznata kao 'prva dama ljudskih prava' čiji je otpor poput vala pokrenuo i pokret protiv rasne segregacije.

Cijena karte za autobus u prilično maglovitom i mračnom pravcu u koji se ukrcavamo prvog dana prosinca je da se smrzneš. A nekako očekuješ da izabrani brane naš novac nepopustljivošću i odlučnošću filmskog premijera Hugh Granta kada je branio Beckhamovu ljevicu i Harryja Pottera. I vještinom rastezanja 'porcija' od 47 kuna kojom i bez čarobnog štapića kraljuju naši penzići.

Kada bi nas taj autobus doveo do sigurnijeg i dostojanstvenijeg mjesta za život, zapravo se ne bismo bunili. Pogotovo ako bi naši suputnici bili složni oko toga da nas sve povezuje, zapravo ljubav.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju