Sjedim u provjetrenoj sobi u centru Zagreba, slažem slike s ljetovanja i okrećem se po sobi jer mi nešto fali. Odnosno – netko. Većinu svog života sam svaku sekundu praznika, vikenda, godišnjeg, starog bolovanja, ili čega već god, koristio kako bih otišao negdje na more, u društvu, s curom, sam, autostopom, ili nečim što jeftinijim... Jednostavno se rodiš takav, s crvom u guzici, baš kao što je nekom suđeno da visi na PlayStationu, teletekstu ili birtiji

U jednom trenutku, iako sam mislio da će to biti skok na tlo Antatktika, nepalski pečat, ili hladno pivo na Jamajci, dogodio mi se najljepši trenutak u životu kad sam u rodilištu na Svetom duhu vidio malu smežuranu gomilicu složenu od polovice mojih gena. Plakao sam na putu do posla i urlao Zadnju Večerju od Lačnog Franza, koja je došla tako, random, a ne redom, uz svađe i prekide uspio preživjeti Juniorove prve tri godine, a onda smo počeli komunicirati, i svakoga ljeta provoditi dva tjedna na moru. Lokacija je logična, Korčula, tamo gdje su rođeni i baka i djed, a danas žive mama i tata.

Jedini problem s mojim Juniorom, je taj što nisam dovoljno čeličan kad je u pitanju disciplina i većina ostalih stvari, jer, gle, pa to bi trebao biti moj godišnji odmor, ono kad se ljudi odmaraju. Nažalost, kako sam ipak morao pisati tekstove, tako mi je trebao i signal da ih pošaljem iz naše izbe na krajnjem rtu otoka, ali signal za mobitel tamo nažalost još ne obitava, pa smo došli do dva velika problema – ja ne mogu slati mejlove, i Junior se ne može igrati na mobitelu jer su mu najdraže igrice online.

Nakon dva sata kupanja ujutro, i tri popodne, uz par cjelodnevnih izleta, sat vremena dnevno provodili na terasi kafića u Veloj Luci. I otkrio je Dylan Doga. I gledao sat vremena National Geographic i Discovery jer dobijem osip od Disneyevih tinejdžerskih histerijana.

Nisam poklonik djeca i igara na ekranima ikoje vrste, ali kraj bolesnih staraca i prekrasnog sunčanog vremena po kojem se ne izlazi između 12 i 16.00, a ti moraš pisati, nekad je taj zločesti mobitel na sat vremena rješenje svih briga, pogotovo kad imaš bistro dijete koje zna da sa mnom ne postoje ubilačke, koljačke i krvave igrice. Barem dok me ne preraste. Pa smo tako nakon dva sata kupanja ujutro, i tri popodne, uz par cjelodnevnih izleta, sat vremena dnevno provodili na terasi kafića u Veloj Luci. I otkrio je Dylan Doga. I gledao sat vremena National Geographic i Discovery jer dobijem osip od Disneyevih tinejdžerskih histerijana.

Vjerojatno postoji neki trenutak u djetetovom životu kad počne normalno i otvoreno razgovarati sa svojim ocem, ali u ovih skoro devet, to baš i nije slučaj. Počet ću igrati Minecraft, možda ga pohvatam. Srećom, počeo je roniti, imao je sjajnu škvadru u vidu curice od 11 i dečka od devet godina s kojima se samo dvaput rasplakao, i oba puta opravdano, ali to su bile i jedine suze na moru. One kad tata tjera da se makar proba jedan komadić orade, boba, kapare ili motra – nećemo računati. Uglavnom, puna kuća, puno ljudi i prohtjeva, ali skroz lijepa dva tjedna, nakon kojih mi je trebao godišnji odmor. Koji se ukazao u vidu – Solarisa.

Resort koji ima sve za svakoga, i koji su, logično, prvi otkrili stranci, odnedavno posjeduje i Aquapark, kojima je moj Mališa, znat će vjerni čitatelji – potpuno opsjednut. Ali osim osmosatnog skakutanja, močenja, divljanja i smijanja sa samo jednom povredom (ne, nije plakao, iako mu je oko bilo poput Rockyja 1), nečime je bio još više oduševljen. Sobom. Soba u Solaris dječjem hotelu Andrija s krevetom na kat, igračkama, toboganima, televizorom, hladnjakom te mikrovalnom pećnicom, bila je poput otoka s blagom. Još kad sam objasnio da to nije pećnica nego sef, sreći nije bilo kraja. Jes da mi je skoro zauvijek ostao šešir i paket hroštula zaključan, ali smo se u zadnji tren ipak sjetili šifre.

Zbog opčinjenosti sobom i umora od akvaparkiranja, nismo se nagledali predivnog Šibenika, jedinog grada u Hrvatskoj koji se u zadnje vrijeme uljepšava, kao ni na neku od bezbroj aktivnosti u Andriji, poput gusarskog broda, cjelodnevnih animacijskih radionica, akvarije, kornjače, gigantske hobotnice, kostimirano osoblje... ni toliko željenog mini-golfa.

Durio se do Visovačkog jezera, prošlo ga je kod Roškog slapa, a kad sam ga iskrcao majci i ex-punici na Ugljan, to je bilo najsretnije dijete Dalmacije. Valjda, jer sam ja bio sretan što ga imam, mogu s njim gledati zvijezde, i učiti ga slušati rock and roll, odgovorno paliti roštilj i čitati Emila i detektive. Bože, gdje su mu plave kupaće gaće!? Nahrdao sam...

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju