Godinama se tijelo promatra kroz prizmu nedostataka: kroz ono što bi trebalo popraviti, sakriti ili promijeniti.
Svoju je priču podijelila i 48-godišnja Španjolka Rosa, a u njoj se doista nije teško prepoznati. Veći dio života, kaže, analizirala je svoje tijelo kao da je sastavljeno od zasebnih dijelova. U ogledalu nikada nije vidjela cjelinu, pogled bi se uvijek zaustavio na nečemu što nije bilo dovoljno dobro.
Ako bih primijetila da su mi noge lijepe, odmah bi mi zasmetao trbuh. Ako bi mi se svidjele oči, pažnja bi mi skliznula na ruke koje su mi se činile previše mekane. Svaki kompliment koji bih dala samoj sebi gotovo je automatski dolazio s dodatkom ‘ali’.
S vremenom je to, priznaje, postala navika. Kao da u sebi nosi povećalo koje neprestano traži sitne nedostatke. Zanimljivo je, kaže, da to povećalo nikada nije koristila kada bi gledala druge ljude.
Za 48. rođendan prijateljica joj je poklonila vikend u spa centru. Bio je to mali bijeg od svakodnevice koji si sama vjerojatno nikada ne bi priuštila. Te subote poslijepodne sjedila je uz bazen, zamotana u bijeli ogrtač, i promatrala ljude oko sebe.
Za promjenu perspektive nikad nije kasno
Netko je upravo izlazio iz saune, par je tiho razgovarao u vodi, a nekoliko žena smijalo se dok su uranjale noge u bazen. Oko nje su bila tijela svih oblika i godina: opuštena, naborana, snažna, mekana.
Primijetila sam kako je svako od tih tijela na neki način zanimljivo i lijepo. Način na koji nečija koža svjetluca od vode. Linija leđa dok netko polako ulazi u bazen. Smijeh koji pokreće cijelo tijelo.
U tom joj je trenutku sinulo nešto što prije nikada nije jasno osvijestila.
U drugima sam uvijek vidjela cjelinu, a u sebi samo dijelove.
Svoje je tijelo, kaže, godinama promatrala kao niz odvojenih slika: trbuh, noge, ruke, lice.
“Nikada nisam razmišljala o tome koliko je to tijelo zapravo povezano: kako me nosi kroz dane, kako diše, kreće se i podnosi sve što život donese.
U tom je trenutku shvatila da mora promijeniti perspektivu, jer za to zapravo nikada nije kasno.
Polako sam počela učiti prestati ‘zumirati’. Umjesto da tražim jednu po jednu manu, pokušavam vidjeti cijelu sliku.
Tek tada je, kaže, postala svjesna koliko je godina provela pokušavajući popraviti stvari koje zapravo nisu bile problem.
Uvijek je postojalo nešto novo na listi: nekoliko kilograma manje, glađa koža, čvršće ruke, ravniji trbuh. Ta potraga nikada nema kraj. Čak i kad se nešto promijeni, pojavi se nešto drugo.
Danas, kaže, pokušava odbaciti tu logiku. Tijelo više ne gledam kao projekt koji treba stalno popravljati.
To, dodaje, ne znači da je odjednom zavoljela svaki njegov dio. Ali znači da sam napokon prestala voditi rat protiv njega.
Slavne žene koje su rekle ne estetskim korekcijama, stare na prirodan način i izgledaju mrak
Svi bruje o frizuri slavne manekenke, dokazala je da su i sijede glamurozne
