1. Zapišite svoje osjećaje na papir
Zapisivanje svojih misli i osjećaja može biti vrlo terapeutski čin u procesu žalovanja zbog gubitka bliske osobe ili prekida neke snažne veze. Ova tehnika bila je iznimno učinkovita i za hrvatsku glazbenicu i voditeljicu Ivanu Plechinger, koja je u veljači prošle godine počela pisati kratke crtice nedugo nakon smrti oca s kojim je bila vrlo bliska.
'Pisanje nije bila svjesna odluka. Tatin odlazak bio je izuzetno traumatičan, pošto se sve dogodilo naglo i u mome domu. Nedugo nakon toga kao da je sve u meni vrištalo: 'Piši Ivana, samo piši to što osjećaš.' Srećom poslušala sam taj glas i pišući tada pomogla sebi, a osjećam da te riječi sada mogu pomoći i tolikim ljudima koji su prošli ili upravo prolaze gubitak onih koje smo voljeli najviše.' otkrila nam je Ivana.
'Danas imam dojam da me pisanje spašavalo jednako snažno kao i ljubav i razumijevanje moga muža, sinova i najbliskijih prijateljica.' otkrila nam je Ivana Plechinger metode za nošenje s gubitkom voljene osobe.
Ivana je pisala iz tuge i radosti te s određenom dozom mahnitosti, a barem trećinu teksta je natipkala na mobitelu. 'U nekim trenucima nisam imala vremena paliti laptop da mi misao ne pobjegne.' prisjeća se te dodaje: 'Pišući kao da sam svu ljubav koju smo tata i ja imali jedno za drugo, s poštovanjem pospremala u neke meni svete ladice sjećanja, zahvaljujući svemu u što vjerujem na svakom našem lijepom trenutku i činjenici da je baš on bio moj i da sam baš ja bila njegova.'
2. Dopustite si da budite ljuti
Žalovanje zbog gubitka voljene osobe obično je proces koji podrazumijeva tri faze: šok, ljutnju i prihvaćanje. Sa svim tim fazama suočila se i naša sugovornica.
'Ljutnja mi je bila potpuno strana i ljutila sam se na sebe što se ljutim na njega jer me napustio, čak sam se osjećala i prevarenom. Tata je bio izuzetno zdrav i mladolik, svakodnevno je vježbao, svi u našoj obitelji prebacili su osamdesetu, a prabaka je doživjela čak 96 godina. Znali smo se šaliti da će tata biti sljedeći rekorder po tom pitanju. No, nije bilo tako zapisano. Otišao je sa 68 godina. Dala bih se kladiti na sve da je takav scenarij nemoguć i ljuta sam bila na sebe kako sam mogla toliko na to računati. Ta faza mi je bila zaista najteža.'
Nakon velikog gubitka, mnogima je teško priznati da se svijet ne prestaje okretati, te da život ide dalje. Uz to on donosi i brojna pozitivna iznenađenja.
'Niti godinu dana nakon tatine smrti, moj brat je dobio sina, a ja nećaka. Jednu ljubav smo izgubili, a drugu dobili, možda i zato što smo i brat i ja znali svoje tragedije pretvoriti u svoje pobjede.' dodaje hrvatska spisateljica.
3. Okružite se dragim ljudimaTatin odlazak bio je izuzetno traumatičan, pošto se sve dogodilo naglo i u mome domu. Nedugo nakon toga kao da je sve u meni vrištalo: 'Piši Ivana, samo piši to što osjećaš.' rekla nam je poznata glazbenica.
Za mnoge osobe žalovanje je proces koji žele proživljavati sami. No stručnjaci savjetuju da bi trebali izbjegavati takve scenarije, odnosno da bismo se trebali okružiti dragim ljudima koji će nam pomoći nositi se s žalošću i boli. Takva iskustva ima i Ivana, o čemu će reći:
'Danas imam dojam da me pisanje spašavalo jednako snažno kao i ljubav i razumijevanje moga muža, sinova i najbliskijih prijateljica.'
Muž i prijateljice bili su i najveća potpora u teškim trenucima, ali i onda kada se trebalo okuražiti i dopustiti svijetu da pogleda rečenice koje su dosad 'živjele' samo na ekranu njezinog računala.
'Najveći poticaj dao mi je muž koji je čitajući moje zapise ponavljao da moram dopustiti da nešto što je meni toliko pomoglo vide i drugi ljudi. Nakon što sam potpuno iste reakcije doživjela od prijateljica koje su pročitale knjigu, odvažila sam se poslati je na adrese nekoliko izdavača. Imala sam ideju da ću je staviti na internet ako ju nitko ne želi objaviti. Dogodilo se čudo jer se svima svidjela moja knjiga!' s ponosom zaključuje autorica.
Književni prvijenac Ivane Plechinger je prepun ljubavi i nade te predstavlja svojevrstan vodič za bolji život unatoč teškim trenucima u autoričinom životu. Predstavljanje knjige 'Ono što ostaje, uvijek ljubav je' održat će se 16. lipnja 2016. u 20 sati., o čemu više možete saznati ovdje.
Donosimo vam ulomak iz Ivanine knjige 'Ono što ostaje, uvijek ljubav je' o kojoj se priča:
Ne možeš tugu preskočiti, koliko god dugonog i vješt skakač bio. Tugu moraš odraditi. Moraš. Stisneš zube 'odburuješ' i čekaš bonacu. Doći će.
„....Od kad je i Tata nakon Mame otišao, imam dvostruke valove tuge. Znala sam što slijedi, ali opet zbune te neke nove bure, ovaj puta kao da su orkanske, ali sada orkanska sam i ja pa se tješim da odraslu mene može manje boljeti. E ne može! Ne možeš tugu preskočiti, koliko god dugonog i vješt skakač bio. Tugu moraš odraditi. Moraš. Stisneš zube 'odburuješ' i čekaš bonacu. Doći će. Smiruješ presnažne vjetrove lijepim mislima, pa se umile i smire. Ne postoji prečica od tuge do radosti - ako si volio.
Tugu kao da moraš u djeličcima izbacivati iz sebe i nikad ne znaš koliko još izbačaja imaš za odraditi. Ali nezgodno je što tuga poput vina čovjeka može opiti. Prepuste joj se mnogi, koriste je za izgovor da prestanu živjeti, lako se na nju naslone u svakoj nedaći koja poslije tuge dođe. I razlog svakoj novoj tuzi stara je tuga, pa se jedna na drugu slažu, množe i rastu u vašim mislima i srcima.
Nemojte si to raditi. Budite si prijatelj. Zar stvarno mislite da bi naši voljeni voljeli da smo tužni? Da nam život stane samo zato što njih nema? Da provedemo život bez ijednog radosnog dana? Zar stvarno mislite da bi vaš pokojni partner volio da ste cijeli život uplakani i sami? Pa to su duše koje su vas voljele, te duše vole vas i sada samo s nekog drugog mjesta što god da to mjesto za vas bilo....“
