I danas se sjećam svoje prve učiteljice. Zvala se Mirjana. Prvog dana nastave u prvom razredu dočekala nas je s najširim osmijehom na svijetu i upitala: „Pa kamo ste vi to došli?“. Mi smo veselo poput vrapčića iz svog glasa viknuli: „U prvi razred!“.
Odvela nas je do naše učionice, poslužila nas keksima u obliku slova, a potom razgovarala s našim roditeljima i davala im najvažnije informacije. Kada su oni otišli, pokazala nam je čitavu školu, trudila se upoznati svakoga od nas i baš svakome udijelila neki kompliment zbog kojeg smo se osjećali posebno. Čak je nabavila i razrednu maskotu u obliku igračke leptira.
U naredne četiri godine poticala nas je da istražimo svoje potencijale, nije nam dala da odustanemo, ali je jednako tako poštovala i naše interese. Kod svakoga od nas pronašla je ono u čemu smo najbolji. Kada bi netko od nas naišao na poteškoću, bilo onu vezanu uz učenje određenog predmeta ili pak uz međuljudske odnose, bila je tu za nas.
Nosila se sa situacijama u kojima je nekim učenicima pozlilo usred sata, sa slomljenim nogama tijekom sata Tjelesno-zdravstvene kulture, s učenicom koja je imala panični strah od mraka, a na putu doma je morala proći malim šumarkom i slično. No ne sjećam se da sam je ikada vidjela neraspoloženu.
Kada sam odrasla, neko smo vrijeme čak dijelile i istu zbornicu. Priznajem, osjećaj je bio i više nego neobičan, no istodobno sam znala da je baš ona ta koja je u mene usadila ljubav prema učenju i školi.
Stvaranje emocionalnog mosta
Da su prve učiteljice (ili učitelji) od presudne važnosti za kasniji razvoj djeteta, dobro zna i Dinka Juričić, profesorica koja već dvadesetak godina radi za Školsku knjigu te drži motivacijska i edukativna predavanja za učitelje diljem Hrvatske. Sudjelujete li na samo jednom njezinom predavanju, bit će vam jasno zašto je uzor tolikim učiteljima i zašto upravo u njoj pronalaze inspiraciju.
Stvaranje veze između prvašića i prve učiteljice (ili učitelja) vidi kao odnos u kojem i jedna i druga strana moraju dati svoj maksimum.
Psiholozi upozoravaju da je djetetova motivacija za odlazak u školu i za učenje izravno povezana s kvalitetom njegova emocionalnoga odnosa s učiteljicom ili učiteljem.
Prva je učiteljica prvašiću zapravo 'školska mama' uz koju katkad provodi i dvadesetak sati tjedno. 'Školska mama' često je mnogo zahtjevnija od prave: mora postaviti jasne granice i pravila ponašanja te ustrajati u tomu da ih se sva djeca pridržavaju. Za razliku od situacije u obitelji, gdje je za roditelje dijete možda bilo centar svemira, prvašić u razredu odjednom više nije zvijezda, nego jedan od jednakih. Odjednom je uvučeno i u aktivnosti koje mu više ne liče na igru, kojima katkad ne vidi svrhu, koje katkad ne razumije, govori nam Dinka.
Kako dalje pojašnjava, sve se ove nove situacije događaju i prije nego što dolazi do samog učenja, novosti u životu prvašića. Psiholozi upozoravaju da je djetetova motivacija za odlazak u školu i za učenje izravno povezana s kvalitetom njegova emocionalnoga odnosa s učiteljicom/učiteljem.
Znajući to, učiteljice i učitelji prvašića doista se silno trude napraviti emocionalni most prema svakome od svojih učenika. Čine to na najrazličitije načine: u mnogim prvim razredima učenicima dopuštaju da im se obraćaju s TI (kao što se obraćaju odraslim članovima svoje obitelji), zagrle ih, pomaze, pohvale, utješe, poigraju se s njima, ali i opomenu i podsjete na granice i pravila kad osjete da je to djetetu potrebno. Djeca su intuitivna i gotovo je nemoguće manipulirati njihovim emocijama, ističe Dinka.
Igrom do znanja
Katica Konstantinović, učiteljica razredne nastave koja u nastavi radi već četrnaest godina, od kojih posljednjih pet u Osnovnoj školi Nikole Tesle u Mirkovcima pored Vinkovaca, dobro zna o čemu govori Dinka.
Kada je još tijekom studentskih dana bila na praksi, a njezina se mentorica naglo razboljela, bila je prepuštena sama sebi i učenicima.
Taj prvi dan sam provela sama, bez pripreme, knjiga, ičega. Zamislite me samo: prva godina fakulteta, pojma o pojmu nemam, došla u školu vidjeti kako se to radi… To je bio opći kaos, ali sam preživjela, s osmijehom na licu prisjeća se učiteljica Kaja, kako je od milja zovu njezini učenici.
Preživjela je „vatreno krštenje“, a danas svakodnevno odlazi na posao prema kojem osjeća nemjerljivu ljubav.
Iako, kako kaže, jednaku ljubav ne osjeća prema silnoj papirologiji koja dolazi s početkom nove školske i nastavne godine, učenici je potiču da bude što bolja u onome što radi. Svojim učenicima nastoji što više znanja prenijeti putem igre.
Prvašići su posebna priča. Predivna malena bića s klimavim zubićima i ogromnim očima. Uđem u učionicu i samo jedan pogled na njih puni mi baterije.
To je moja omiljena metoda rada, no to ne znači da se stalno igramo. Točno se zna kada je vrijeme za igru, a kada za rad. Uglavnom u radu izmjenjujem različite oblike rada. Često sjedim u klupi zajedno s učenicima (ako sjedim). Rijetko kad ćete me vidjeti za mojim stolom, za katedrom. Razgovaramo, zajedno radimo, pomažemo si. Za učenike 1. i 2. razreda edukativne igre izrađujem sama, no rado s njima prokomentiram i evaluiram svoje sate. Za starije učenike igre i aktivnosti planiram u suradnji s njima, govori nam učiteljica Konstantinović.
Za svoje je učenike ručno napravila brojne edukativne igre o kojima ideje dijeli i na stranicama Školskog portala. No, kako kaže, tradicionalne metode rada uvijek kombinira s onima suvremenima.
Učenici rado rabe i digitalne izvore znanja tako da imamo i mnoštvo kvizova i raznih edukativnih aktivnosti koje učenici mogu rješavati direktno u učionici, ali i kod kuće na tabletima ili kućnim računalima. Potraga za QR kodovima, aplikacije Plickers, Kahoot, Socrative, Quizlet, Charades... One su samo mali dio naših svakodnevno korištenih aplikacija, ističe ova kreativna učiteljica.
Najvažnija osoba u školskom životu
Iako joj je jednaki užitak predavati u sva četiri razreda, svaku novu generaciju prvašića dočekuje s posebnim nestrpljenjem.
Prvašići su posebna priča. Predivna malena bića s klimavim zubićima i ogromnim očima. Uđem u učionicu i samo jedan pogled na njih puni mi baterije. Otvaraju neki novi svijet čudesa, priča, pjesme i šale. Na mene je moj prvi učitelj ostavio dubok trag i neizmjerno sam mu zahvalna na tome. Tako nešto nastojim postići i sa svojim učenicima. Neki su sad već zaposleni mladi ljudi. Pa kad mi priđu, pozdrave, zagrle… To je melem za dušu. Obožavam ih, zaključuje Katica Konstantinović.
Učitelj ili učiteljica u prvome razredu najvažnija je i najodgovornija osoba u djetetovom školskom životu zato što gradi prvi emocionalni most između sebe i djeteta.
Kao što se učiteljice i učitelji sjećaju svojih učenika, tako se i mi učenici sjećamo njih. Na mnogima od nas ostavili su neizbrisiv trag, a da je baš ta osoba od presudne važnosti na dječjem putu obrazovanja i sazrijevanja, slaže se i Dinka.
Učitelj ili učiteljica u prvome razredu najvažnija je i najodgovornija osoba u djetetovom školskom životu zato što gradi prvi emocionalni most između sebe i djeteta. Ako je taj most čvrst i siguran, dijete će zavoljeti i školu i učenje. Kada ono vidi da je učitelju odnosno učiteljici stalo do njega, tek se tada uistinu otvara za školsko učenje, zaključuje Dinka Juričić.
